Piše: Marija Fülöp Huljev
Mertin s oblaki nestalnu zimu zlamenuje.
Već u sridnjem vijeku Svetoga Martina poštovali su i kao zaštitnika blaga, stoke. Po narodnoj legend, vladao je u seli zarazni beteg med svinjami. Zbog toga poiskao je jedan svinjar u Sambotelu svetoga Martina i prosio ga je da im pomaže u ovoj poteškoći. Već doma u snu ov pastir dostao je od svetoga Martina jednu brezovu šibu. S njom moraš šibati betežno blago, – rekao je Martin, i onda će ono ozdraviti. Po ovoj legendi su izmikli običaji šibanja i u naši hrvatski seli u sridnjem Gradišću. Pred prvim srižom ( još u oktobru) pastiri su si toliko kića narizali iz breze kot koliko gazdov su služili. Na kraju svake šibe ostavili su nekoliko lišća, ča je pri čestitki dostalo važnu ulogu. Pred Martinjom navečer pastiri krenuli su kroz selo na bijenčanje.
Hvaljen budi Jezuš, Kristuš!
Ovo san van donesal svijetoga Mertina šibu,
da van Buog udili sriću.
Nuliko prašćićev i tijelac,
Kod je na kići lišćic.
(U Plajgoru)
Kuliko kićica, tuliko tijelčićev,
kuliko lišćica, tuliko prašćićev
Hvaljen budi Jezuš, Kristuš!
(Po skupljanju Dr Ivana Horvatha)
Po bjenčanju gospodaru naprik su dali jednu šibu, a pastir je dostao litru vina, kolača negdje kruha i slanine. Ako domaćini nisu imali svojega vina onda su toliko pinez dali pastiru koliko jedna litra vina stoji /košta. Negdje su ih ponudili vinom, no to su oni prelijali u demižon kojega su sa sobom nosili. Svinjara na bijenčanje sprohodila je njegova žena i veća dica da pomažu nositi šibe i dare. (U Plajgoru na ov način su brali svoju „dar-plaću“ i gospodin farnik sela i učitelj ki je bio istudob i kantor u mjesnoj crikvi.) Martinsku palicu (šibu) si je gazda jako čuvao, svaki dan s njom je prognao van svoje blago iz štale med črijedu, i s njom je čekao doma stoku iz paše.Vjerovali su da ove palice imaju čudnu moć, prvenstveno u rasplodjivanju blaga. Za jedno ljeto kasnije kada su gospodari novu šibu dostali, iz stare su napravili korbač, da se ne zgubi čudesna moć ove palice. Žene tajedan dan pred Martinjom nisu smile rublje prati, jer onda će puno životinj krepat/crknut, i onda ne rublje nego kožu od blaga će moć obisiti van da se suši na vjetru.
Ov običaj je do 1960-e godine živio, najduglje u Undi. U sadašnjici već nimaju naša sela ni črijede ni pastire.
Za Martinju vezane su još neke vrimenske prognoze, kako nam je to Dr Ivan Horvath zabilježio:
„ Ako nam Mertin merzal dan donesije,
ali onda neka i vrijeda s sniguom tresije,
ali s suhin, nigdar s mokrin,
to si misli i Djandre za njim.“
Istaknuta slika:
Kapela sv. Martina na Undi Kip sv. Martina u undanskoj kapeli kod Gaja
