Sveto drvo – lipa

„Listaj, lipo stara…”

Istaknuta slika: Lipa Sv. Ivana Nepomuka

VRSTA: MALOLISNA LIPA (TILIA CORDATA MILLER)

STAROST: 150-170 GODINA

REGIJA: DULCZA WIELKA, POTKARPATSKO VOJVODSTVO, POLJSKA

https://www.treeoftheyear.org/Stromy/Saint-Jan-Nepomucen%E2%80%99s-Linden?lang=hr-HR

Lipa (Tilia cordata Mill. i Tilia platyphyllos Scop.), raste u cijeloj Europi, europskom dijelu Rusije, Ukrtajini, Kavkazu i zapadnoj Aziji.

Lipa je baltoslavenska, sveslavenska i praslavenska riječ. Riječ je nastala od praslavenskog *lípa pa tako je onda bugarski, makedonski, slovenski, slovački, lužički, poljski, ruski, bjeloruski, srpski i hrvatski lipa, polapski leipó, laipó, ukrajinski lypa. Sliéan naziv se jetvlja u litavskim, latvijskim i pruskim izrazima. Korijen je *leip-, što znači mazati, lijepiti. Lipa je po tome dobila ime po ljepljivu soku. (Tomo Vinšćak Vrejovanja o drveću u Hrvata,  67-68.) 

Čak je riječ «lép» ušla u mađarski jezik u značijenju lijepila s kojim se love pitice te saće se zove «lépes méz» (lijepljivi med).

Uobičajeno je mišljnje da je lipa Hrvatima, kao i većini slavenskih naroda, sveto drvo. 

Da su se nekad ispod lipa održavali seoski zborovi, postoji vrijedno svjedočanstvo Josipa Torbara o lipi kao seoskoj instituciji u Krašiću: Dogodine 1829. bijaše u Krašiću pred crtkvom lipa, kakovih dan danas ima malo… Kad je imao o ćem viečat, otide narodu zapovied da dođu pod lipu… 

U Hrvata postoje dvije svete lipe koje se vezuju uz ime i djelovanje blaženog Augustina Kažotića, a to jesu lipe u Vugrovcu i Cerniku. Prema predaji Turci su 1598. prilikom jedne od svojih provala, uhvatili nekoliko remetskih pavlina i objesili ih na prastaru lipu u Vugrovcu. Njeno lišće je bilo ljekovito a u znak žalosti poprimilo je oblik redovničke kukuljice.   

Lipa je, međutim, Slavenima uvijek bila cijenjeno drvo pa je po njoj i ime mjesec lipanj, koji kod onih na jugu označuje šesti, a kod onih na sjeveru sedmi, zbog kašnjenja vegetacije. Čini se da je postala osobito štovana kada ju je puk doveo u vezu s Bogorodicom Marijom. Česte su priče kod Hrvata, Slovenaca, Čeha, Poljaka, ali i Litavaca i katoličkih Nijemaca da se u lipi pojavljuje Bogorodičina slika, pa su zapravo te slike, a ne lipa, postale predmetom štovanja. Tako se čini da je obožavanje lipe bila pretkršćanska srednjoeuropska pojava koju su zapadni Slaveni prihvatili tek s kršćanstvom. 

U Dovju vjeruju da je lipa posvećena Sv. Josipu. U Sloveniji je običaj da kad se u obitelji rodi prvo dijete da se pokraj kuće sadi lipa (Vodice). Srbi koji žive i selu Tounjski Tržić, u Hrvatskoj, vjeruju da je lipa čuvar kuće, a Srbi iz sela Čubra, u Srbiji, drže da se lipu ne smije sjeći jer u njoj spava vrag. (Vinščak, 68-71.)

Iz naredne pjesme teksta postaje postja razvidno da se hrvatska mladež u Virju okupljala pod lipom gdje je izvodila pjesme i plesove.

MJESECA LIPNJA
(Dodolske kolede)
Iz Virja u Hrvatskoj
Tekst zabilježio Ferdo Rusan

Lado, Lado! Bog pomagaj tomu stanu! L’jepo j’ Lado!
(Ovako se dometanjem na početku i svršetku svakog stiha sastavlja ktiica)
Tomu stanu, svakom danu,
Dajte, dajte, što nas ide:
I pogače, vedro vina.
Ako nema svega toga,
Uzmemo vam mlado čedo,
Mlado čedo Ivaneka,
Znesemo ga na ulicu,
Na ulicu pod lipicu,
Da se š njime poigramo.
Kak snašice s iglicami
A junaci strelicami.

(Franjo Š. Kuhač Južno-slovjenske narodne popijevke, V. knjiga, U Zagrebu 1941., 299.)

Lipa, kojoj mirisni cvjetovi posjeduju ublažujuća svojstva, uvijek se smatrala simbolom prijateljstva. Njezin grčki naziv ime je majke kentaura Hirona čije su moći uvijek bile ljudima korisne. Kod Ovidije, u Metamorfozama, priča o Philomenu i Baukidi koji su, zbog toga što su znali ugostiti Zeusa i Hermesa u običnom ljudskom obličju, od bogova ishodili povlasticu da umru u istom trenu, opisuje dva stabla što, nakon njihove smrti, sjenom zaštićuju Zeusovo svetište koje su oni čuvali: to su hrast, Jupiterovo stablo, i lipa, znak nježne vjernosti. (Natuknica: Lipa, J. Chevalier-A. Gheerbrnat: Rječnik simbola… Nakladni zavod MH Zagreb 1987.)   

U hrvatskim selima u Mađarskoj i u Hrvatskoj zamjećuje se da oko crkava sađena je lipa, tako u podravskom Novom Selu (Tótújfalu) i Lukovišću (Lakócsa).
Motiv «slavenske lipe» pojavljuje se u pjesništvu.
U spomen ubojstva (10. rujna 1898.) mađarske kraljice Elizabete, popularne Sisi, diljem Mađarske sađene su lipe oko crkava, tako i u baranjskoj Ati.
U podravskom Lukovišću pred kućama sadile su se lipe, iz narednog teksta postat će razvidno da to nije bilo slučajno.

Lipa je drvo, koje sve slavenske tradicije poštuju kao sveto. Kod juž. Slavena, lipa je svrstavana u najpoštovanija stabla; velike stare lipe su tradicionalno rasle pored crkava i hramova, pogotovu starih; pod tim lipama priređivali su suđenja, provodili praznike i tu se zaustavljale povorke s krstovima za vrijeme obilaska njiva i usjeva, ovde su priređivane trpeze, itd. Kod Slavena je, na primjer, lipa koja raste nasred sela bila tradicionalno saborište momaka, koji su svoj praznik slavili na dan Sv. Florijana. Tu su paljene vatre, vođeni razgovori, odatle je počinjao i uobičajeni praznički obilazak sela da bi se zapalila nova vatra u ognjištu. Gotovo do današnjih dana kod raznih južnih Slavena postojale su realne poštovane lipe. Lipa je također smatrana za sretno drvo, koje su bez bojazni držali blizu kuća i sadili na grobovima. Također su govorili da je dobro zaspati pod lipom. Kod južnih Slavena, sveti karakter lipe je uvjetovan upotrebom lipovog drveta za vađenje «žive» vatre, pomoću koje se svake godine obnavljali vatru na domaćim ognjištima.

U vezi s tim, prirodna je bila zabrana diranja, oštećivanja, sečenja takvih lipa, lomljenja njihovih grana, vršenja nužde pod njima, itd. Poznato je bilo vjerovanje da će se obavezno razboljeti konj onome tko otkine granu lipe; ali, ako čovjek vrati granu na mjesto, konj će ozdraviti. Poljaci su također strahovali od seče lipe, vjerujući da će, u tom slučaju, umrijeti sam čovjek koji posječe drvo, ili netko iz njegove obitelji. Također su govorili o «krvavećim lipama», koje poslije siječe jednostavno počnu krvaviti, i tako sve dok ne zađe sunce.

U slavenskoj mitologiji i folkloru, lipa je vezana za niz arhaičnih sižea. Rusi, na primjer, imaju legendu o podrijetlu lipe, koja je rasla sa tri stabla iz jednog korijena: pripovjedali su da je na tom mjestu nekada jedan prolaznik silovao, pa ubio djevojku, iz čijih je koljena i izraslo lipovo drvo, koje štiti okolne žitelje. Lipa kao čudesno drvo figurira i u sjevernoruskoj bajci (tipa bajki o zlatnoj ribici): u njoj se kazuje kako je seljak, dok je pokušavao da posječe lipu u šumi, začuo njen glas; ona ga je molila da je ne posječe, a za uzvrat mu je obećala ispunjenje bilo koje želje; po nagovoru svoje žene, seljak je zatražio od lipe bogatstvo, ali kada ju je zamolio da učini tako da se njega i žene svi boje, lipa ih je pretvorila u medvjede.

Kod istočnih i zapadnih Slavena, lipa je tjesno vezana za pravoslavni kult i kršćanske legende. Upravo je ona smatrana Bogorodičinim drvetom; govorili su da se baš na njoj odmara Bogorodica, kad s nebesa silazi na zemlju. Na lipu su kačili ikonice i ikone; po predanjima, na lipi se, češće nego na drugom drveću, pojavljuju («javljaju») čudotvorne ikone. Po poljskim vjerovanjima i legendama, lipa je svojim granjem sakrila Bogorodicu i malog Krista za vrijeme begstva u Egipat.

Visok sakralni status lipe i njena veza s pozitivnim značenjem odredili su njenu upotrebu u svojstvu univerzalnog apotropeja. Svuda je smatrano da u lipu ne udara grom, pa su je sadili pored kuća i nisu se plašili da se pod njom sakriju za vrijeme nepogode. Rusi su čovjeku koji je patio od bunila oko vrata kačili krstiće od lipe. Oni su, također, zabadali lipovu granu nasred pašnjaka, za vrijeme ispaše stoke, da se krave ne bi raštrkale daleko i da ih ne bi dirale životinje u šumi. Svuda u Rusiji smatraju da vještici mogu oduzeti moć pretvaranja, ako je iz sve snage udare ogoljelim lipovim štapom. Na isti način su hrabri ljudi tjerali od sebe đavola koji bi se zakačio za njih. Žitelji Hercegovine su za vrijeme vjenčanja držali lipovu granu nad glavama mladenaca, kao zaštitu. Njome su kitili kuće i torove sa stokom na Đurđevdan i na Sv. Trojstvo.

Kao i drugo drveće, lipa je igrala ulogu u narodnoj medicini: svuda su na nju prenosili bolesti, zabadajući u stablo komade bolesnikove odjeće, nokte i kosu; bolrsne ljude i stoku su kadili dimom od spaljenog lipovog drveta. 

(Natuknica Lipa. Redaktori Svetlana M. Tolstoj-Ljubinko Radenković: Slovenska mitologija Enciklopedijski rečnik, Zeepter Book World Beograd 2001.)

Sastavio Đ. F.