Posestričenje i pobratimljenje
U Podravini, kako u Hrvatskoj, tako i u Mađarskoj održao se lijep običaj posestričenja i pobratimljenja.. U podravskim hrvatskim naseljima djevojke jedna drugoj daruju pisanice i na taj način, od tog čina, postanu čečene. Nakon tjedan dana, na matkinu nedelju, također daruju pisanice jedna drugoj a takve se sve do smrti zovu matke. Na Uskrs u pomurskim naseljima hrvatske djevojčice također međusubno razmijene pisanice i postanu matke, takve su djevojke odmah bile na vi, tj. vikale su se i od tada pa sve dok su bile žive smatrale su se posestrimama. Običaj je poznat i u mađarskim mjestima i naziva se mátkázás što upućuje da je sam naziv i običaj hrvatskog podrijetla.
Dječaci su u Podravini jedan drugoga obradovali narančama pa su se na taj način zbratimili i do svoje smrti zvaše se baćena. Djevojke su pak dečkima darovale pisanice, a oni njima naranče.Djeci pisanice pružaju pravu priliku i za razne igre te bi se ona obično na livadama igrala s njima. Pisanice su bacali u visinu i u daljinu, pobijedio bi u igri onaj koji je najvišlje ili najdalje mogao baciti jaje, a da se ono pri tome ne razbije. U županiji Zala, Hrvatska djeca bi bacajući jaje u visinu kazivala:
Pisanica, čutanica, naj mi se potrti!ili Atko, matko, jajce slatko. Nate sestra, dejte brat!
To je običaj kad so na drugi den, na Vuzmeni ponedelek, dekle dišle na ledinu lepo pospravlani pantlekom kaj so dobili z kume, i tam smo se matkale. Hitali so jajca jena drugoj i govorili:
Atko, matko, pisanica slatko.
Tve, tve sestra, brat.
Na te sestra, na te brat.
Meni pol, tebi pol.
Bode se napol.
Kad su to završile, od onog vremena su rekle „vi sestra” iz poštivanja. I mi smo se negda matkale z mojim kumom, ali mi ne velimo „vi kuma”, nego samo „ti sestra”. Te pajdašice so do kraja življenja bile dobre… Išče i ve moremo šteti na vencu da nešće fmerje kaj se potpiše sestra Kata, al Marta itd. (Bernardeta Blažetin)
* pantlek (hung.) – traka; pajdašica (hung.) – drugarica, prijateljica; išće – još; moremo – možemo: al – ili
Pupolne su kumi došli z jandekom. Sakomu su donesli jenu pisanicu i jabuku.
Mlejšina je ledino išla pisanice hitat. Tam su bili i dečki, kemu se ka dekla vidla, oni je zel pisanicu. Z otem su se poznali pak su skupa hitali pisanice.
* pupolne – popodne; jandek (hung.) – dar, poklon; sakomu – svakomu; donesli – donijeli; mlejšina – omladina; ledina – livada; hitat – bacati; dekla – odrasla djevojka; videti – svidjeti se, dopasti se; zet – uzeti; s otem – time
Dječaci pisanice gađaju novčićima u podravskim Martincima (Felsőszenmárton), takva igra naziva šikare. U Sigetvaru drugog dana Uskrsa okupljali su se hrvatski mladići i djevojke na livadi i zapalili velike lomače, taj običaj se zvao musola.
U šokačkom Olasu, nedaleko Pečuha, poslije večernje mise mladi bi otišli na livadu bacati jaja. Natjecali su se tko će višlje ili dalje baciti jaje, pripazivši čije će se polupati, a čije neće. Momci su bacali krajcare u jaja manjih, pobijedio je onaj čija se je kovanica zabola u šareno jaje. U susjednoj Vršendi (Versend) na Uskrs bi djeca dobila šarena jaja s kojima su se igrala. Stavili bi jaje na zemlju te su na udaljenosti od dva koraka pisanicu gađali novcem. Ako je novac udario o jaje i ostao u njemu, šareno jaje je pripadalo datom dječaku koji ju je pogodio. Navečer se je išlo na bal, koji je trajao sve do zore jer se drugog dana Uskrsa nije radilo.
U gradišćanskoj Undi, nedaleko Šoprona, djeca su bacala pisanice u zrak pa bi ih vješto hvatali, kazivajući: Jaje, jaje, ne razbij se! U Petrovom Selu (Szentpéterfa) na Vazan, u nedilju ujtro rano su muži išli u gorice, na brig oganj naložit, što je značilo da se Kristuš gori stal.
Bunjevački Hrvati u bačvanskoj Čikeriji na prvi dan Uskrsa, ujutru rano se je išlo moliti kod križa:
Tamo gdje je Sili stanovao, to su onda tako išli da bez riči, ni bilo slobodno divanit, već molit Boga Očenaš, Zdravo Mariju. Viš’ puta smo mi zaspali, svakako je bilo. Do uj’tru u tri sata pola četiri baćo ‘el mama idu pa nas budu. Ne divanit, već samo drmnu. Onda se trgnemo, ustanemo što prija, pa se obučemo, p’onda ‘ajd’ baćom i mamom. Malo molimo putom, kleknemo pod križ, p’onda ‘ajd’ natrag, al’ isto tako šutećki. Dok sad dođemo kući ded’ umivat se. Mama pripravu ručak, no onda ručamo. Posli legnemo, šta ćemo još tako rano… (Pribilježio Miloš Pijuković.)
Šokački Hrvati u Santovu (Hercegszántó) ujutro na Uskrs idu na groblje. Iduću putom i vraćajući se nije slobodno govoriti, već samo moliti i pjevati. Svatko na grobu svojih preminulih bližnjih pripali svijeću. Pretpostavlja se da plamen svijeće simbolizira vezu s nekadašnjom vatrom koja se palila na Veliku subotu, odnosno od svjetla uskrsne svijeće. U nedjelju, tj. prvi dan Uskrsa pravi su vjernici u zoru odlazili na kalvariju moliti se u čast Kristova uskrsnuća.
Ilustracija: radioslatina.hr
Iz knjige Đure Frankovića Blagdanski kalendar
