Dječje igre i igračke
Post na Badnjak završava ranijim večernjim objedom što simbolično označava božićna zlatna ptica, koju odrasli bunjevački Hrvati pripreme na veliku radost svoje djece. Ista sve do Vodokršća visi u sobi. Zlatna ptica se pravila na slijedeći način: ispuhali su sadržaj jednog jajeta, zatim su lupinu umotali u „zlatan papir” tako da su od istog papira oblikovali glavu, rep i krila. Tako dobivena ptičica se privezala uz strop i gornji dio vrata. Pošto uzica na stropu nije bila fiksirana, kod otvaranja vrata ptica se je spustila, a kod zatvaranja ponovo se je podigla u provobitan položaj.
Djeca su nestrpljivo čekala Božić gdje su brojala dane uoči blagdana:
Danas dan sutra dan,
Prikosutra Badnji dan!
Odnoso:
Božić, Božić bata,
Nosi bublju zlata,
Da pozlati vrata,
I svu kuću do kraja,
I stazicu do raja.
Pribilježio Mišo MANDIĆ, Čavolj
U Gari poslije večere nije se spavalo sve do ponoći kada se je išlo na ponoćnicu. Cijelo vrijeme se provodilo veselo. Stariji su se kartali. Djeca su imala specijalnu zabavu za ovu večer. Jabuku su vezali uz jedan dugi konopac koji se je pričvrstio za strop. Jabuka je pripala onom vještom djetetu koje je prvo zagrizlo u nju. No to nije bilo tako jednostavno. Pravilo je ovako glasilo: ruke se vežu natrag, klekne se i sa zubima se hvata jabuka. Tako je vrijeme brzo prolazilo i oko pola dvanaest cijela obitelj krenula je na ponoćnicu.
U Pečuhu i Kozaru „Poslije večere dolaze momci u djevojačke kuće i pjevaju uz tamburu ili se igraju na orase: vuka i koze ili par-nempar. Jedno uhvati šaku oraha i pita: vuk ili koza? Ako drugi pogodi dobije orahe. Vuk znači par, a koza nempar. Ili svi igrači metnu po pet oraha na stol. Jedan se zavuče pod stol, a drugi dirne ma kojigod orah pa vikne: „Kiks!” Sad se onaj ispod stola izvuče i kupi orahe dok ne dođe do onoga koga je prije jedan od igrača dodirnuo. Kad dođe do toga svi igrači poviknu: „Kiks!” I sad ne smiju dalje kupiti – što pokupi njegovo je. Tako se igraju do polnoći, a onda idu svi na polnoćku…”
U Bužaku i u okolnim hrvatskim selima djeca su s orasima, lješnjacima igrala igru „par- ne par” te čekali dolazak Malog Isusa. U Bužaku nakon večere se malo prileglo na slamu. Poslije toga već su se okupljali susjedi i u većim kućama skupilo se brojno društvo. Djeca su se igrala na slami, a domaćica ih je posadila na slamu u krugu pa je na njih iz jednog šešira istresla orahe. Orasi su djeci služili za igračke.
Uvečer djecama su objesili na čavalj žinor, to su svezali na jabuku, ruke strag vreć i zubama ko je tu jabuku mogo ufatit, te je dopo tu novcu, „ami az omába vót” (što je bilo u jabuci – opaska sakupljača), kazuje se u Bužaku.
*žinor (hung.) – vrpca, špaga; vreć – staviti, metnuti
Muškarci su se kartali, razgovarali ili pak su skupa sa ženama pjevali nabožne pjesme. Dobro raspoloženje okupljenih je jačala velika vrućina, naime, za vrijeme božićnih blagdana je u peći stalno gorjela vatra. Stavljali su ogromne panjeve u peć, te pazili da se za vrijeme blagdana ne ugasi vatra.
Prije no što su krenuli na polnoćku, stoku su primorali da ustane, u spomenu na rođenje Isusa Krista, jer je stoka i u ona vremena bila uznemirena. Prema pučkom vjerovanju poznato je da stoka za vrijeme održavanja polnoćke govori na ljudskom jeziku i tada iznosi svoje mišljenje o tome kako je s njom postupao gazda.
Idući u crkvu i pred crkvom, jedni su druge pozdravljali. Običaj je bio da se uzmire oni koji su bili zavađeni i da oproste jedni drugima. U Bužaku djevojke su se skupljale pri ulazu u crkvu, pod zvonikom.
U pomurskom Sumartonu čitava je obitelj odlazila na polnoćku.
(Iz knjige Blagdanski kalendar Đure Frankovića)
