Vlč. Vilim Harangozó
Datum 26. rujna 1993. bit će zauvijek zabilježen u povijesti pomurskog Serdahela i srcima njegovih žitelja, naime toga dana dobili su novu, modernu crkvu koja je posvećena Presvetom Srcu Isusovom. Krajem rujna svečano je obilježena 25. godišnjica posvećenja serdahelske crkve, a na svetoj misi bio je prisutan župnik Vilim Harangozó, koji je najviše zaslužan za izgradnju crkve.
TŠŠ: Stojimo pored crkve koja je bila posvećena prije 25 godina za vrijeme dok ste Vi bili župnik ovdje. Koliko ste godina proveli ovdje u selu?
VH: 1987. godine sam došao ovdje i bio tu do 2006., a onda sam otišao za Kiseg. Prvo sam imao samo Serdahel i Mlinarce, a godinu i pol kasnije dobio sam i Pustaru. Kasnije i Sumarton s filijom, no filiju nisam mogao dugo zadržati. Tako su mi ostala „samo” četiri naselja.
TŠŠ: Vi ste gradišćanski Hrvat. Kako ste dospjeli ovdje u Zalu?
VH: Dr. István Konkoly, biskup sambotelske biskupije me je poslao ovamo. Osam godina sam bio župnik u Donjem Senjiku i tada dok još nije bio biskup, ja sam imao dobru suradnju s njim. Kad je postao biskupom pitao me došao bih ovdje. A ja sam kazao, kako ne bih…
TŠŠ: Kako su Vas ljudi primili ovdje? Ipak govorite njihov jezik…
VH: Ja ne govorim njihov dijalekt, oni su kajkavski Hrvati. Ipak je sličan, bilo je s kim sam se više, s kim sam se manje sporazumijevao… Primijetio sam da gotovo u svakoj kući drugačije se moli, pa smo odlučili da ćemo skupiti stare kajkavske molitve i pjesme i kasnije 1994. godine izdali smo jedan molitvenik.
TŠŠ: Tu u Serdahelu je bila samo jedna kapelica i ljudi su zatražili da se sagradi crkva?
VH: Bila je jedna kapelica u školi, koju je obnovio moj prethodnik franjevac i koja je služila ne samo serdahelskim, nego i mlinarskim vjernicima. Tada je u Serdahelu bilo otprilike 1300 vjernika, a u Mlinarcima 900, znači da u kapelu nisu ni stali svi ljudi. Muškarci su za vrijeme mise često stajali vani ovdje pored župnog ureda. Zapravo, to je bio razlog što su ljudi htjeli crkvu gdje bi svi mogli zajedno Boga slaviti. U Mlinarcima je samo jedanput mjesečno bila sveta misa, a ostale nedjelje oni su ovamo dolazili. Kad su Serdahelci tražili crkvu, ja sam rekao da Mlinarčanima je više potrebna crkva, jer su tamo bili još gori uvjeti nego ovdje. Tako smo najprije sazidali crkvu u Mlinarcima. Ali sam obećao, odmah drugi dan nakon što se posveti crkva u Mlinarcima, možemo započeti gradnjom ovdje u Serdahelu. Tako je i bilo.
TŠŠ: Posvećenje serdahelske crkve za mještane je zasigurno bio veliki dan, kao i ovaj današnji. S kakvim osjećajima ste došli ovdje nakon dvadesetak godina?
VH: Lijepo je sjećati se kako smo crkvu gradili, svi skupa, cijelo selo. Ljudi su snažno htjeli imati svoju crkvu.
TŠŠ: I Bog je htio.
VH: I Bog je htio, bez toga ne bi se sagradila crkva, ali ljudi zaista su to htjeli. Samo svećenik nije dovoljan za to. Postojala je velika volja i u Serdahelu, i u Mlinarcima. Ja sam sve pomogao što sam mogao. Sad su me zamolili da ovdje ispričam kako je to bilo. Ljudi su zahvalni što imaju jedno mjesto gdje mogu svaki dan, a posebno nedjeljom Boga slaviti i hvaliti. Mislim da je veliki problem ako jedno selo nema crkvu. Krčmu i kulturni dom imaju svi, ali bez crkve selo nije selo.
Istaknuta slika: S lijeve strane vlč. Harangozó
Izvor: Zornica nova – Božić 2018.
Razgovarala: Timea Šakan Škrlin
