Nikola Tordinac
Baklje u predvečerje polnoćnice
Čudna li naslova, pomislit će koji, da nijesu crtice, bi još posumnjao, da se neće iza ovoga nastupa izvaljati kakva romantična sa dva, sa tri ubojstva začinjena, sa dva sa tri preljuba osoljena, pa ipak sretno i blagosovno dokrajčena pripovijest – ne boj se – u selskoj torbi nema ovakvih zlaćenih jabuka, te se kriju u mirluhnih velegradskih maramkah.
Običaj – običaj brate – goli običaj jedan našeg seljak skanio sam ovdje ocrtati, a ima jih on lijepih – ima Bože voljani! da bi mogao od njih stotinu brojanica iznizat. Ti običaji njemu su sveti – baština su pradjedovska, a ima ih starijih od kršćanstva – zadiru još u gluho pogansko doba, a on toliko jih milovao, da jih ne uzmože pregorjeti, nego jih je priljubio kršćanstvu i tako jih očuvao – očuvao u drugoj odori i obući, al u jezgri iste istincate, kaki su bili u izkonu svom…
Dok je zadružni život cvao – cvao i stanarski – svega bilo do grla – a kako se uzeo razsipati zadružni život, trglo i blago u bezstrv. Čemu stan? za marhu, koju ne možeš doma smjesti – al hvala kugi, koja po Slavoniji nemilo harači, pa ne guta samo živo, nego i kuće i kućišta, oranice i livade sve odnosi i raznosi – rekoh: hvala kugi, pa evo stanarski život na domaku svom – diše, a da ne izdahne – umire, a koji čas, pa će doumrti, a sve sa kuge, koju okrstiše u nas: „porcijom“ i „diobom“.
Zimi su svi stanovi napučeni pa ne čudi se, ako ti reknem, da se baš sa stana Brkićeva toga gazde i gose njekako na nedjelju dana pred Badnjak orila đavolasta pjesmica iz djevojačkoga grla:
Crne oči niste sad u modi,
Već plavetne ko što su u mene,
Ko u mene i u moje želje.
Ovu pjesmicu spjevala Brkićeva jedinica, djevojče kakovih sedamnaest godina. Čubnula do onizkog stanarskog ognjišta, na kom gorjelo, a uz vatru u čađavu loncu ključala voda – malom britvicom gulila repicu (krompir), krojila i u kipljuću vodu bacala – spremala užinu. Od jare zažarili joj se okrugli, jedri obrazi, a od dima povrtile joj suze u one mehke, plavetne oči, o kojih sama otojić pjevala, da su sad u modi; počešće digne lakat, da presuši suze u očijuh, pa joj se svakad spužu vezena porukavlja i ogole lijepo zaobljene, a od sunca priplanute ruke; izpod bijele marame, kojom povezala glavu, kradu se garavi solufi, pa djevojku miliju po obrazah. Oko pinih grudi privio se vezeni, a ogledalci načičkani kožušak, izpod kožuška pritegla se u tananu pasu širokom tkanicom.
Sad izreza repicu, pa se diže – i poravna rukom šarom vunicom izvezene skute, koje bila slikovito podpregla, pa joj se vide crljene vunene čarape. Osrednja je – al jedra, zdrava – živa, kao da se na igli vrti. Dohvativ sa tri prsta iz soljenice soli, zasoli repicu, pa zapjeva tankovito:
Bože mili i ti pravo nećeš,
Svakom dika, a di je menika?!
– Baš tako Jelice? ozva se u taj par mužko grlo sa kuhinjskog praga. Jelica se trgnu, kao da si ju šilom bocnuo, okrenu se kao vjeverica, pa kad vidje došljaka, prasne u smijeh.
– Hi! hi! Luka – zar si već došao iz doma? Šta radi majka?
– Majka ti evo poslala u prtenki kruha i slanine – ovo će tebi i stricu dosta biti do badnjaka, a onda ćeš doma sa pastiri! – doreče glavit, plav momak, pa skide sa ramena punu prtenku, te jednom rukom pruži prtenku, a drugom štipnu djevojku u obraz – ciknu djevojka, pa pljesnu momka po ruci.
Luka i Jelica, komšije u selu, komšije na stanu – zajedno rasli, dorasli, učili, pastirevali – ele dosad sve zajedno, a hoće li i odsad sve do njezine, ili njegove smrti – to Bog zna. Al jezičava, selska fama kazuje: da se to dvoje čeljadi rada gleđe, traži i sastaje. Istina jest, da se Luka rada šali sa Jelicom, a Jelica opet s Lukom – ako u kolu, do nje će se uhvatiti; ako je u torbi krušaka, njoj će donijet i najzrelije probrat; ako je vašar, njoj će kupiti od licitara šareno srdce sa ogledalom; ako je svetac, njoj će kupiti u Jakoba bombona; ako je u crkvi, Luka će i misu i popa kod oltara zaboravit, pa samo Jelicu gledat – sve je to istina, al je opet i to istina: da se njih dvoje još od malena poznaje, pa kao znanci i komšije i pravo je, da se paze.
– Ded mi Jelice ugljen, zamoli momak izvadiv svoju kraćahnu lulu. Skoči ona, pa dohvati na vatralju ugljen, al đavolan hitro ogrlio djevojku, pa joj ukrao cjelov – ciknu djevojka, izpusti vatralj, izmače se i uteče u klijet. – Jelice, ako sam te poljubio, nisam te ujeo, nasmija se momak, pa uze na dlan živi ugljen, metnuv ga na duhan i pritisnuv ga noktom, papnu njekoliko puta, a onda viknu: Ajde s Bogom Jelice – na badnjak ćemo se svi stanari na tvom stanu sakupit – pa otale u selo! Naheriv kapu na lijevo uho, zapjeva mužkim glasom:
Selom idem, selo viče na me,
Što ja ljubim jedino u mame.
A onda opet:
Kad ja projdem kraj dikina dvora,
Dikin pogled mene pratit mora.
Juh! Hop šalaj pa šalaj! Juknu momak zavitlav kapom nad glavom i pozdravi Jelicu, koja ga s praga okom pratila, a onda hitro pobjegla k banku.
Došav momak na svoj stan uze sjekiricu, pa zađe u branjevinu, gdje probra i posječe dva mlada hrastića, pa ih odnese na stan. – Okljaštriv šibe, ostavi hrastiće na hvat duljine, ostalo odsiječe. Izgrnuv vatru iz peći turi štapove u nju, da se upare i voda izcuri. Sada tek ode marvu namirivat. Sutradan izvuče suhe štapove iz peći, uze malj, pa stane tući po štapovih sve dotle, dok se nijesu izkošljali kao metla, te metle poveže na dva mjesta i metne u zapećak i sad su baklje ili svjetaljke gotove. … Dan po dan prolazio, i osvane badnji dan – sat, po sat ginuo i unoća se vrijeme. Luka prebacio torbu, ogrnuo kabanicu, uzeo iz zapećka baklje, zaklipio stan i pohitio na ročište. Tuj se već bilo pribralo jedno tridesetak stanara: momaka i djevojaka, u svakoga baklja, kao u Luke, samo Jelice nema – al za nju se pobrinuo Luka – pa i pravo je – kad joj je komšija. Vrije Brkićev stan od ijuka, cilika, vriska i doskočica pustopašne mladeži. Hitri momci nanijeli slame, zapalili, buknu slama, a mladež poleti paliti baklje. Kad upališe, zasja se poljana pred njima, a u plamenu zaiskri čarobno snijeg po zemlji i inje po drveću. Svi se poredali barabar (dug red), na vrh reda smjestio se gajdaš, zacviliše gajde, pociknuše momci, planuše baklje, a hitre noge zaškripaše u snijegu, bučna povorka ganu se domu. Kad odmakoše na polajnu i makle mrvo dogorješe, razveza se, razbi se družtvo širom – potegoše omahivat bakljami pa ih hitat u vedrinu, a iz svake osiplje se kiša izkrica snijegom – kao plameni snopići suču baklje iz ruku japarnih pastira i pastirica – jedne lete gore, druge padaju dolje, a izpod njih protrkuju pusti momci, pa ih čekaju na ruke. Kikot, vrisak, ijuk ozvanja daleko u noć. Jedni ulove baklju, pa okreću hitro, hitro rukom, pa ti se nadaje kao da rukom vrte zažareno kolo. Tukaju se momci i djevojke snježnikom, sad zacikče djevojka, sad jalakne momak. Razigrala se i Jelica, bježi, da ubjegne Luki, desilo se, pa baš ju on morao poćerat. Bježi Jelica, pa kako bježi – natrka upravo pod bukteću baklju, koja se vraćala iz visine pa Jelici na glavu, planu marama – i zlo projde djevojka, da se i opet ne desi, pa ne doskaka Luka, koji maramu golom rukom strga i u snijeg baci.
– Jelice, je li te ubila svjetaljka? zapitat će zabrinut trljajuć maramu po snijegu. Djevojka ni riječi, samo se slatko nasmija, pa pričešljav rukom garavu kosu uze baklju, zavrti ju, pa ju šiknu visoko – visoko u mrak i zapjeva:
Svit mi veli, da sam gorko zelje,
Ja sam moga dragoga veselje.
Dotle Luka utrnuo maramu, pa nazbljiv se, kašljucnuv i pljunuv – razmaha se bakljom, pa k Jelici i uloviv je rukom oko pasa, pogleda joj u jedre, rumene obraze, uroni joj pogledom u njena dva vedra i plavetna neba i tiho – tiho, jedva da je djevojka čula, šaptnu joj na uho:
– Jelice, ja tebe volim, voliš li ti mene? i ako me voliš, hoćeš li ići za mene?
Zadrhtala djevojka, zadrhtala od milja i draga – ma prvi puta je, što joj je razkrio srce – zadrhtala djevojka, a na plave oči povrtile suze – odkinule se kao biser, pa kanule na jagode kada još tiše lanu:
– Volim te, pa ići ću za te.
Vrisnu momak, pa poljubio djevojku – poljubio ju, gdje je najslađe poljubit, u medena usta – u čelo bijelo, gdje se obrve sastaju – u oba obraza, gdje još blistale one dvije suze, koje joj se odvojile od očiju, kada ju upitao: Jelice voliš li ti mene? – Nad njima vedro zvježđano nebo, okolo bučna mlađarija bakljami u ruci i pozdravljaju najsvetiji izljev ljudskih srdaca usred svete, badnje – za milovanje kao stvorene noći.
Bučno krenuli pastiri poljanom, a sretna Jelica dade oduška prepunu srdcu pjesmom:
Diko moja, polak srca moga,
Volim tebe, pa više nikoga.
A on odpjeva:
Da sam sada,
Di mi srce pada,
Srce pada,
Di mi dika sada.
A ona:
Diko moja, odkada sam tvoja!
Od malena tebi sam suđena.
Tako pjevajuć stignu pred selo, gdje svi pobacaju baklje, pa onda svaki sebi – čim pastiri dođu, napale se svijeće, unese slama i odpočne večera.
Lijep je ovo običaj i na prvi mah bi rekao, da je ovo u spomen prvih pastira, koji se prvi pokloniše novorođenomu kralju. Ali baklje me opet sile vjerovati: da je to poganski, a samo kršćanskom odorom maskirani običaj. Ovom slična nalazi se i u Bretagni. A što je s Lukom i Jelicom? – ništa – toliko ti mogu reći, da budućeg badnjaka neće nositi sa stanari svjetaljke – vjenčali se – a vjenčani toga ne nose.
Odabrao: Đuro Franković
