… uči Bunjevca i Šokca…
Blaž Modrošić zaređen je za svećenika u Pečuhu prije 150 godina. Na podunavskim prostorima, u Baranjskoj županiji, razvio je snažan književni život, bio je poznati pripovjedač i pjesnik, urednik novina, a o čemu se je manje pisalo, možda je bio najjači u publicistici. Njegova publicistika se pojavljuje u raznim hrvatskim novinama u novoj domovini bunjevačkih i šokačkih Hrvata, istovremeno kada se u Monarhiji jača novi građanski stalež, kako u gradu tako i u selu, pod vodstvom vlade Ferenca Deáka. Modrošić traži pripadnicima svoje narodnosti građanska prava koja u današnjem mađarskom društvu ostaju i u naše dane svježa i aktualna. Zahvaljujući njegovom neumornom radu pored „bunjevačkog preporoda” bolje rečeno s njime skupa javlja se „šokački preporod” kojeg bismo ubuduće trebali nazivati bunjevačko-šokačkim preporodom. O njegovoj djelatnosti znali su i njegovi pretpostavljeni stoga ga za svećenika ne šalju u hrvatska naselja već u njemačka. Bio je ustrajan čuvar materinjeg jezika.
Pjesnik, propovijedač, publicist, urednik novina, svećenik Blaž Modrošić nadahnut ilirizmom, rođen je u hrvatskoj (šokačkoj) obitelji u malom selu Lonji, pored Save, 30. siječnja 1839. godine (u obitelji Marka i Barbare) a umro 20. srpnja 1900. godine u Lipovi (Lippó), na jugu Županije Baranje, u njemačko-srpskom naselju, pored mađarsko-hrvatske državne granice.
U osnovnoj školi ističe se kao dobar učenik te niže gimnazijske razrede završava u Slavonskoj Požegi. Imao je svega petnaest godina kada je sastavio svoju prvu pjesmaricu. Svojim je vršnjacima u gimnaziji rado čitao svoje stihove. U Zagrebu nastavlja školovanje u višoj gimnaziji, gdje boravi šest godina, a poslije prelazi u Đakovo na bogosloviju. Ovdje se druži sa Ilijom Okrugićem–Srijemcem (1827.-1897.) i Jankom Tomborom (1825.-1911.), kasnije proslavljenim pjesnicima i istaknutim kulturnim djelatnicima, kojima posvećuje svoje stihove.
U Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1863. pokrenut je list Slavonac u kojem, još kao gimnazijalac, objavljuje stihove s potpisom Mladi rodoljub. Kao da je predosjećao što mu se može dogoditi, naime uredništvu novina piše: „Pod sve moje članke pišite samo „Blaž”, jer ne bi rado, da mi cijelo ime u „Slavonac” dolazi, ja kanim i više pisati a to biskupu ne bi godilo.” Poznati istraživač prošlosti Pečuške biskupije Brüsztle na latinskom jeziku diskretno bilježi o Modrošiću, što na hrvatskom glasi: „zbog njegova jednog političkog članka objavljenog u novinama kojega biskup ni u najmanju ruku nije odobravao, bio je otpušten.” A taj je biskup bio Josip Juraj Strossmayer, nadahnut ilirizmom i jugoslavenskim idejama, upravo kao i Blaž Modrošić, no oni su se ipak sukobili.
Modrošić javit će se na pečušku bogosloviju, gdje će biti posvećen za svećenika još iste godine 13. studenog 1863. U Pečuhu se je ugodno osjećao: „[…] grad ispod raj-planine […] uzlazak iznad Tećah […] i silazak bijaše mi najmilija šetnja i zabava […] Mnoge sam tu čase proveo. Mnoge sam tu misli uzbuđivao: kako bi se narod naš propasti istrći mogao? Pošto se još tada hrvatska riječ čula iz ustiju starosjeditelja grada, bogoslovac zapisuje: Samo na budimskoj kapiji imade ih preko 8000 duša, a među njima polovica takovih, koji ne govore inače do naški. Bilo na domu, bilo na vinorodnoj gori o berbi, bilo na livadi il na oranici, u kolu u sastancih, naša riječ i pjesma ori se iz grla njihovih.” Poslije završenog studija 15. studenog 1863. služi mladu misu, kako reče: „[…] u župnoj crkvi pečuvskih bošnjakah […]”, naših još tada brojnih sunarodnjaka, pretežito nastanjenih u gradskom predjelu zvanom Budimsko predgrađe.
Kapelansku službu dobija pored dekana Antuna Regena u Podgajcima, kasnije u Daljoku (danas Duboševica), Sajki, Šumberku, Cikóu (Županija Tolna), Abaligetu, Kurdu i Bogdašinu (Bogdása), gdje postaje zamjenik župnika. U svojim posljednjim godinama života vrši službu župnika u Lipovi, među njemačkim vjernicima. Pečuški biskup ga šalje u čisto njemačka ili u mješovita naselja, gdje je lijepo primljen od njemačkih vjernika. Svoju će pozornost posvetiti književnom radu.
Rimokatolička crkva u Lipovi građena 1836.
Iz baranjskog njemačkog naselja Šomberka (mađ. Sombereg, u okolici Mohača) šalje napise Bunjevačkim i šokačkim novinama u Kalaču (pokretanje lista smatra se prekretnicom u hrvatskom preporodu u Bačkoj, naporedo time zahvaljujući Modrošićevom djelovanju i u Baranji, koji je tada dobio početni zamah) pod naslovom Dopis iz Šumbriega (25. siječnja 1872., br. 4.). Šokački preporod nad Baranjom, citirajući i Gundulićev stih, što nas upućuje da je bio načitan. „Mi smo Ugri […] građani i seljani bez razlike imena i narodnosti živući pod krunom sv. Stjepana 1-a kralja ugarskoga. I ovo je naše sveobće političko ime. – Mi smo zatim Šokci t. j. Slavjani imajući i jezik i narodnost i ćud i običaje sasma druge od švabskih i magjarskih. I po ovom obilježju premda u političkom obziru imena smo jednoga, u pogledu jezika i narodnosti imenah smo raznih te svaka narodnost Ugarske ima i svoje narodno ime. Pa ga i mi ljubimo u imenu i jeziku slavjanskom. Te kad budemo u svem i po svem svud i svagda jednaki i ravnopravni glede pravah i slobode ugarskim Magjarom, onda neima sile pod suncem, koja će nas pod ig robstva saviti svoga. Al dotle, vjere mi i Boga! Raskomadani, neizdovoljeni, srditi, zavadjeni kržljavi patuljci plien smo robja oriaških naroda. Ovo kao da pred izbore svoje saborske uvidjaju danas i sami Magjari, a bez dvojbe će ovidit i Niemci.
Od prvog časa kroz sva vremena pod ovom zastavom stojimo i jednodušno se borimo!”
Iz Modrošićeva teksta se iščitava da je riječ o dvojnom identitu, Šokoci (Hrvati) pripadaju ugarskoj tj. mađarskoj političkoj naciji, odnosno što ne pojašnjava time da su oni mađarski građani, već dodaje da su Slavjani, jest Šokci. Međutim, izbjegava prave nazive: Hrvati i hrvatski. Vjerojatno to su bile tadašnje granice dokle se je moglo otići ili je bio to upravo slijed Stossmayerovih načela (?), kod koga dolazi do izražaja „južnoslavjanstvo”, poslije drugog rata pretočeno u poličku praksu u Mađarskoj, kojoj su obije naše zemlje dale svoj blagoslov.
Novine, čiji je Blaž Modrošić bio revan suradnik
U nastavku idućeg broja (1. veljače) citirane se riječi Ferenca Deáka, vođe rukovodeće stranke pod njegovim imenom, koja je od 1865. do 1875. bila na vladi, a u uvodniku glasile bi ovako: „Svaka narodnost mah i nije politička ima na svaki način ono pravo: da joj se na ruku dadu sriedstva za odgajavanje – i obrazovanje svoje diece potriebne u pučkim školama, poglavito u svojem narodnom jeziku poučavaju* (Urednik u fusnoti dodaje: Bog bi dao da je istina.) svagdi i u svačem prida je pouka na magjarskom jeziku, onda bi i napridovanje po omladinu nemogućnim postalo u gymnasiumima. Roditelji bi badava trošili novac a dica svoje vrieme. (Živahno odobravanje).
Posve ako mi hoćemo da narodnosti sklonimo na prijateljstvo to neidje tim načinom, da ih po svaku cienu magjarizujemo – već da im odnošaje magjarske dragima učinemo. (Živahno odobravanje.)
[…] Ravnosličan je i njihov položaj. Da se one mogu od nas odkinuti, i u jedan veliki narod pritvorilo, onda mi bi bila ova njihova tobožnja težnja razumljiva. Al je to nemogućno po europevski politički odnošajih. Valja dakle nastojat s obadvieje strane da u zajednici i jedna uz drugu što u boljem sporazumljenju živimo. (Živahno odobravanje.)”
Dok je bio na čelu Ferenc Deák ove vodeće stranke (tzv. Deák Párt) vladala je u Austro-Ugarskoj Monarhiji, u njezinoj Mađarskoj Kraljevini, jedna realna politika te su narodnostima osigurana široka kulturna prva, nastava na materinjem jeziku, mogućnosti za utemeljenje raznih udruga (čitalačkih društava, pjevačkih zborova i sl.), no krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća započinje odnarođivanje i mađarizacija narodnosti, što će kulminirati u raspadu stoljetne države.
Deákov govor je s oduševljem primljen i sa strane narodnosnih čelnika, ne u zadnjem redu od hrvatskih (bunjevačkih i šokačkih) vođa te ga je trebalo osmisliti, jačajući na taj način narodnosnu svijest. Blaž Modrošić veliku šansu vidi u utemeljnju hrvatskog školstva.
U svom novom članku Dopis iz Šumbriega (8. veljače, br. 6.) Blaž Modrošić dokazao je da i taj novinarski žanr pruža izvrsnu mogućnost u borbi za ostvarivanje narodnosnih prava, te prihvaća se pera da bi se time najaktualnijim i najvažnijim pitanjima posvetio dostatnu pozornost. Smatra naime, kako je Ministarstvo bogoštovja i nastave Ugarske izdalo učtivi nalog prošle godine 1871. pod brojem 23229/1871. „[…] da se u poduci i razlaganju raznovrstnih predmetah, kao što su osim štiva i pisma računovodstvo na pismo i na pamet, stočarstvo i u obće gospodarstvo, naravoslovje, biljarstvo, živinarstvo, poviest osobito ugarska i. t. d. – […] vjeronauka, koja je izvor svakoj znanosti i svakome napretku […]” Vrednovati tadašnju školsku nastavu ne bi se moglo ocijeniti u par riječi, ali Modrošić u novonastalim garađanskim okolnostima koje su u Monarhiji poslije austrijsko-mađarske nagodbe 1867. uzimale sve veći mah, donosile su novosti: ulogu svećenika u nastavi preuzimaju svjetovni učitelji, što je odraz razdvajanja Crke i države: „[…] da umjesto bunjevačkih i šokačkih svećenika dičnu ovu zadaću počimlju rešavati naši narodni učitelji […]” Značilo bi to da Modrošić, iako je bio svećenik, nastupao u skladu s novonastalim zahtijevima i očekivanjima te u svojoj publistici ide dalje. „[…] mnogo putah svoje smo se mile Slavjanke majke zaboravili: tudje smo jezike učili. Svoj smo zanemarili, tudju smo slavu pjevali, a o svojoj šutili; tudjim smo se perjem kitili. A svoje divno paunovo prezirali; tudje smo ljude u zviezde kovali, a svoje ponizavali; tudjega smo boga veličali a slavjanskoga nogama gazili! – pa još želimo u njedrih roda svoga blagoslov srca narodnoga?!
Ej braćo svećenici i učitelji dobrog roda bunjevačko-šokačkoga! – ne tako za Boga miloga! Već svaki u svom krugu, svaki u svom kutu radi, svjatuj, vodi, moli, ljubi, njeguj i uči Bunjevca i Šokca u njegovoj kući i izvan kuće!
[…] Učimo ga o zračnih pojavih, u naših djedovih, – o prošlosti i sadašnjosti, – učimo ga o svem i svačem; – ponajprije o svojim, po osviešćena, obučena, u koliko je nuždo o nenašem, o tudjem.
Uvadjajte po selih gradovih naše čitaonice, naše sastanke, naše kolo, naše sielo.” Poznavajući situaciju Hrvata u Mađarskoj, pa tako i Bunjevaca i Šokaca, bez ikakve dvojbe ni danas ne bismo mogli više ispisati na svoj stijeg. Blaž Modrošić ide i dalje, naime već narednog tjedna (15. veljače, broj 7.) ovako piše: „[…] građansko pravo u jeziku, po vlastitom jeziku pravo na obrazovanje uživat”. Svoje misli sažima i u nastavku svojih dopisa (25. travnja) […] vlastita prava i jezika […] dje su nam bunjevačko-šokačke gimnazije, preparandije, realke, štamparne, knjigarne, zaklade (štipendija), – gdje su nam?” Rekao bih da ono što je tražio tada Modrošić samo se je nakon 140 godina ostvarilo, naime zadnjih dvadeset godina utemeljene su: stipendije i zaklade, tiskanje knjiga, knjižara u budimpeštanskoj Croatici, ali trebamo biti ponosni da je naš Modrošić sve to pravovremeno uvidjeo i zahtijevao da i naš hrvatski rod ima svega toga na južnim prostorima Mađarske (statusno stanje Hrvata u Hrvatskoj u tadašnjoj Monarhiji posebnim zakonima je regulirano, temeljenim u mađarsko-hrvatskoj nagodbi 1868.).
Samo učena hrvatska djeca mogu biti budućnost hrvatske narodnosti i nositelji hrvatske svijesti koju Modrošić riječima ne izriče.
U školskoj edukaciji Blaž Modrošić vidi veliku mogućnost i perspektivu u stvaranju obrazovane hrvatske inteligencije: „[…] dje se mora odsele i predavat i učiti i naš jezik; dje se more buditi i širiti naš slavjanski duh, – pa ćete vremenom imati popovah i valjanih učiteljah iz porodice i drage krvi svoje!
Cerkvena i svietovna vlada dužna je naše potriboće popunjavati, jer vladati neznači drugo, van da vlada? Ne zapovieda a spava? Nego napried gleda neumorna, kako će joj i to sretnija biti sudbina narodnah!”
Modrošić daje savjete i roditeljima koji moraju pred svojim djetetom čuvati svoj ugled, istovremeno i ugled učitelja, kojeg valja poštivati i dizati. „[…] Děte odgojeno na ognjištu roditeljske ljubavi i njegovanja, svršetkom šeste godine, ima se predati u mamilnu, zabavnu i ljubku školu. Pa kao što je roditeljsko okrilje děteta prva, živa i najmilija škola, gdě se njeguje ne samo na tielu, nego i ćudi i razumu, isto tako u svemu tomu i suglasju ima biti i škola u obširnijemu krugu pravila njegovanje i obuke.”
U Vili 1873. ovako piše: „Mi smo zadovoljni tim da se oko nas kupi jato gjegjernih Bunjevačko-šokačkih sokolova i nadamo se pomoću Boga slavenskoga, da Bunjevac i Šokac na stazi nauke i prosvjete nikad više usnuti neće”.
Iz Abaligeta šalje napise u novine Bunjevačka i šokačka vila. Godine 1875. uostalom ovo piše: „Uvijek mi je bio u pameti bošnjački i šokački rod, zbog koga me gvozdena ruka, jer sam ga žarko ljubio, žestoko progonila i kao stog opasna čovjeka strogo nadzirala.” U sedmom broju lista doznajemo da Blaž Modrošić napušta Abaliget „i njegovu romantiku, te se spustio na žale Dunava, gdje živi silni šokački […] puk […]”
Kasnije ga rimokatoličke crkvene vlasti u Pečuhu šalju u druga naselja, no Blaž Modrošić nije izgubio volju za radom, stoga se redovito javlja i u drugim novinama diljem Hrvatske i Donje Ugarske. Od pomoćnog biskupa i urednika novina Ivana Antunovića preuzima uređivanje lista, naime bivši urednik Antunović 14. ožujka 1875. godine oprašta se od svojih čitatelja: „[…] i od uređivanja Vile odustajem […] U to ime svoju petogodišnju trudbu ostavljam u baštini Blažu Modrošiću, neumornom Vilinom radniku […]” Tada Modrošić upravo boravi u Bogdašinu (ispod Sigetvara u blizini Šeljina/ Sellye, mađarskim nazivom Bogdása) i pročitavši napis Antunovićev putuje u Baju (Vancaga) da se s hrvatskim (bunjevačkim) pjesnikom Stipanom Grgićem-Krunoslavom dogovori oko uređivanja lista Vila, gdje, poslije Kalače, od 10. studenog 1875. (6. broj; oko 25 brojeva je tiskano) nastavi izlaženjem Bunjevačke i šokačke vile. Kao glavni urednik prima napise od 30. travnja 1876. godine u Lipovi te dosta kuburi s pretplatnicima, no novine će 25. kolovoza 1876. prestati s izlaženjem. Modrošić će svoje napise slati za subotički Neven za rubriku Dopisi iz Lipova, u kom selu na jugu Baranje (danas u neposrednoj blizini mađarsko-hrvatske granice) boravi 24 godine, sve do smrti, a gdje je i pokopan.
Blaž Modrošić prevodio je i pjesme Seidla, Rückerta i Goethea te novele s mađarskog jezika. Njegova prva pjesma tiskana je u Zadru prigodom stote obljetnice smrti Andrije Kačića-Miošića (zbornik Vienac uzdarja narodnog o Andriji Kačić-Miošiću na stoljetni dan preminuća, 1861.) Javlja se i u drugim hrvatskim listovima. Stihove, članke i novele donose mu razne novine: Glasnik dalmatinski (Zadar), Glasonoša (Karlovac, Beč), Danica (Novi Sad), Subotički glasnik (Subotica), Subotička Danica (kalendar) itd. Tri zbirke stihova Prvenci nisu mu tiskane (sadrže 91 pjesmu). Napisao je i povijesne pripovijesti od kojih se naročito ističe Mima, no najzaslužniji je kao najpopularniji pjesnik Hrvata u Mađarskoj.
Njegove riječi upućuju nas da je „[…] bošnjački i šokački rod, zbog koga me gvozdena ruka, jer sam ga žarko ljubio, žestoko progonila i kao stog opasna čovjeka strogo nadzirala”.
***
Spomen-ploča Blaža Modrošića na zidu
rimokatoličke crkve u Lipovi
Hrvatski klub August Šenoa u Pečuhu na čelu s Mišom Heppom (inicijator postavljanja spomen-ploče), Njemačka samouprava u Lipovi pod vodstvom Josepha Szugfila (napisao o Modrošiću diplomski rad na mađarskom jeziku te dao prevoditi i njegove novele) i Pečuška biskupija 2003. postavila mu je spomen-ploču u Lipovi. O njemu uče djeca u Mađarskoj iz udžbenika Narodopis, koji je sastavio: Đuro Fraanković.
Š o k i c i
Djevojčice, Šokice,
Mila moja sele,
Amo lice, ljubice,
I te ruke bijele!
Da ih ljubim,
Da te grlim
I cjelovom duhu vrlim
Probim neba strijele!
Nježne su ti ručice
Nejaka djetenca,
Volim tebe, božice –
Ljubavi prvenca;
Čista si mi,
Mila si mi
Međ dijevami slavjanskimi
Ko vrelo kladenca!
Pruži Šokcu ručicu
I srce ljubavno,
U duši te, u srcu
Nosim već odavno!
Dopusti mi
Rajsko lane
Da mi s tebe sunce svane
Radosno i slavno!
Ta budi mi vjerna
I milena druga
Od vajkada đeđerna
Vilo bačkog luga!
Da mi pjevaš
I sokoliš
I na domku čedo voliš –
Što ga mori tuga!
Prostrano se srdaše
Roda sveđer moga,
Ogrija me sunašce
Jarko, srca tvoga!
Lubit ću te,
Grlit ću te,
Raskidati lance ljute
Roba slavjanskoga!
Đuro Franković
