“I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.” (John Donne)
…za 100. obljetnicu zvonika Srca Isusova u Drvljancima
„U Crnom jezeru bez dna Drvljanaca čuju se zvona nekadašnje potonule crkve, koja se potonula prema legendi koja se dogodila prema mještanima za vrijeme turskih osvajanja sultana Sulejmana, od Šikloša do Barče izuzev Sigeta zauzimajući naselja njegova četa stigla je i do Šeljina gdje su u franjevačkom samostanu poubijali franjevce te krenuli prema Križevcima. U Drvljancima su se održavali svatovi, narod vidjevši dim i pogibelj ušao je u crkvu koja je stajala usred Drvljanaca, tamo su kleknuli i molili se tražeći spas. Bog im se smilovao, zemlja se rastvorila, a crkva sa svatovima se progutala u crnu zemlju. Zemlja se na tom mjestu nikada nije postala ravna površina, već postalo je Crno jezero. Priča se u Drvljancima i okolici da se ponekad čuje crkveno zvono i vesela graja svatova u Dvljancima.“- piše Đuro Franković u svom sakupljačkom radu o Drvljancima.
Gdje je nestalo nekadašnje hrvatsko naselje pored Drave, Drvljanci (mađ. Révfalu)? Kamo je nestalo staro stanovništvo Drvljanaca? Ima li tragova nekadašnjeg hrvatskog žitelja u naselju? Čuje li se zvuk zvona iz zvonika usred Drvljanaca? Treba li zvono zvoniti ako nema stalnog stanovništva u naselju? Može li opstati jedno crkveno zvono u jednom mjestu ako više nema nikoga u tom selu da čuje otkucaje podnevnog zvona? Dokad će to podravsko zvono zvoniti?
Drvljanci, malo napušteno mjesto pored rijeke Drave između Martinaca i Starina je nekoć bilo hrvatsko naselje koje je početkom 1950-ih godina imalo gotovo 300 stanovnika. O vjerskom životu starih Drvljanaca svjedoči zvonik koji poput male kapelice stoji usred nekadašnjeg naselja. Godina 1925. je bila posebna starosjedioca Drvljanaca kada je to izolirano mjesto dobilo zvonik i zvono posvećeno na danu Presvetoga Srca Isusova. Od te godine lijepe i tužne trenutke osim starih stanovnika Drvljanaca samo zvono preživjelo. U povijesti naselja od 1970-ih godina broj stanovnika je počeo brzo opadati, nije bilo asfaltirane ceste koja je vodila do sela, pa redoviti autobusi nisu vozili do sela, a autohtoni stanovnici su potom prodavali svoje kuće i zemlju kako bi pobjegli u okolna sela. 1990-ih godina u selu su stalno živjela samo dva bračna para: Sinjaković i Bukovacz. Od njih Mijo Bukovacz je svako podne otišao do zvonika i zvonio. Kome je zvono zvonilo kada tamo više žive duše nije bilo? –postavljalo se pitanje bračnim parovima, zadnjim starosjediocima Drvljanaca. Oni su uvijek odgovorili: Ima razloga za zvonjenje. Zvono pozdravlja one koji rade na poljama, putnike na cestama, ribare na Dravi i svima pokazuje te daje na glas da u Drvljancima još se uvijek živi. Kada, 1993. godine su se Bukovaczi preselili u Šeljin, ostavljajući bračni par Sinjaković iza sebe, trebalo je riješiti pitanje zvonjenja. Mijo Bukovacz je bio zabrinut tko će zvoniti ako i on napusti Drvljance. U to vrijeme se dogodila također jedna zgoda oko zvonika, naime nestao je ključ od zvonika. U jesen 1993. u selu zavladala je gusta tišina. Baćo Mijo Sinjaković bio je tužan jer je htio zvoniti svako podne kao zadnji stanovnik Drvljanaca. Zašto njemu bilo važno, budući da više nije bilo nikoga tko bi čuo crkveno zvono osim njega i njegove žene Katice? Kao rješenje otišao je požaliti se načelniku Križevaca da ne mogu zvoniti i da u podne nema više ni zvona u mjestu (budući da u to vrijeme više selo nije bilo samostalno, već njegovi su se poslovi rješavali u Drávakeresztúru, na hrv. Križevcima). Tadašnji načelnik nije pitao posljednje izvorne stanovnike sela zašto im treba zvono, niti ih je pitao zašto Drvljancima treba zvono, niti im je rekao da provale u zgradu zvonika i promijene bravu, naime razbiti ili provaliti bravu i vrata jedne kapelice je nezamislivo. Mještani zvonik su smatrali ujedno i kapelicom, bez obzira na to da nikada nije zvonik bio pretituliran kapelom, oni su ga poštivali poput kapele – koja ima sve što se može naći u jednoj drugoj kapeli: oltar, raspelo, oltarna slika Presvetog Srca Isusova, druge svete slike, svijećnjake, stolnjake. Zgrada zvonika se može otvoriti, stati ispred njega, moliti se i mise služiti. Između ostalog načelnik nije im preporučio da slušaju podnevno zvono na radiju, nego je trebalo riješiti pitanje ključa i zvonjenja. Dugo se vjerovalo da je čika Bukovacz, odnio sa sobom ključ u Šeljin, stoga su ga pitali, ali je on rekao da u posljednja dva tjedna koja je tamo proveo u Drvljancima nije ni on mogao zvoniti jer je netko slomio ključ u bravi, i da se mora pronaći drugi ključ, jer u Drvljancima se mora crkveno zvono oglasiti. Bio je izuzetno sretan što se drugi bračni par koji je tamo ostao primio zadatak podnevnog zvonjenja. Riješio se problem i do smrti Katice Sinjaković (1995. godine) u Drvljancima se zvonilo svako podne. Poslije smrti supruge, odselio se i Mijo Sinjaković kod svoje rodbine u Šeljin. Nakon što su i zadnje autohtone obitelji napustile Drvljance postavljalo se ponovo pitanje: Tko će osim Svemogućeg čuti drvljanačko zvono? Hoće li se zvonik Presvetog Srca Isusova ponovo oglašavati?
Dragi Bog je riješio ponovo pitanje zvuka zvona. 1992. i 1993. godine povodom blagdana Presvetog Srca Isusova su se organizirala prva hodočašća i bučure podravskih Hrvata. Kao u starijim vremenima htjelo se oživjeti to druženje i crkveni god. Inicijator okupljanja Hrvata iz okolnih podravskih naselja na toj svetkovini oko zvonika usred Drvljanaca je bio velečasni Ladislav Ronta koji je tada služio u Šeljinu. Godinu nakon prvog hodočašća velečasni Ladislav Bačmai koji je tada bio župnik u Martincima okupio je hrvatske vjernike od Martinaca do Barče. Oni su se zajedno pridružili svetoj misi i slavlju u lipnju na blagdanu Presvetog Srca Isusova, krenuvši prošencijom i križnim putem bentom iz Martinaca. Od tada svake se godine hodočasti kod zvonika, zvono pozdravlja pristigle vjernike i najavljuje početak svete mise koja se najčešće služi dvojezično, na hrvatskom i na mađarskom jeziku. Više puta se organizira i veliko državno hodočašće svih Hrvata u Mađarskoj upravo na tom mjestu, tada pristizaju vjernici iz svih regija Mađarske gdje žive Hrvati.
Iako je zvono ponekad ju međuvremenu zašutjelo, danas u Drvljancima zvono ponovo odjekuje svojim glasom. Pomoću Tamása Kovácsa, jednog od novih stanovnika 2021. godine pokrenuta je automatizacija elektronskog zvona kako bi zvono ponovo zvonilo svakim danom, ne samo za vrijeme blagdana Srca Isusova. Prema njegovim riječima: sada bi bili sigurno jako sretni Sinjakovići i Bukovaczi da se zvono odjekuje svojim glasom i nosi zvuk u vječnost iz malog mjesta, Drvljanaca. Ne treba više zvonara koji bi trebao otići do zvonika i rukom povući zvono. Ujutro u 8 sati, u podne i navečer u 8 sati- od 2022. godine tri puta na dan se oglašava drvljanačko zvono. Zvono koje je nekoć kupljeno 1925. godine, izrađeno u Veszprému, izradio ga je majstor Árpád Tóth 1924. godine od težine je 95 kg.
Drvljanačko zvono još uvijek marljivo zvoni u spomen nekadašnjeg drvljanačkog života, za vječnost bivše seoske zajednice, za duše svih pomrlih Hrvata, isto tako za susjedno nestalo naselje Zokoga, za divlje cvijeće bivših kuća i za nove stanovnike te turiste koji uživaju u miru, prirodi i rijeci Dravi. Kao poruka zadnjeg bračnog para u Drvljancima da se ne zaboravi: nema života u selu bez zvona, a nema ni sela bez zvona. Treba uvijek zvuk zvona, jer zvuk zvona budi sjećanja, sugerira misli i nadahnjuje ljepotu ili dobrotu. Zvona su potrebna strancima koji dolaze vikendom, poljoprivrednicima koji rade na poljima kilometrima daleko, susjednim selima, kako bi im vjetar prenio zvuk postojanja Drvljanaca.
Zornica nova 2025. ljeto
Lilla Trubić
*zadnji stanovnici Drvljanaca, čuvari drvljanačkog zvona. Bračni par Sinjaković (Mijo, rođen 1921. u Drvljancima, supruga Katica, rođena Balatinac, 1922. u Martincima)
Literatura:
Miért szól a harang?, Új Dunántúli Napló, 1992-03-14, GOD. 3, Broj 73.
A harangnak szólnia kell, Népszabadság, 1993-10-18, GOD. 51, Broj 243.
Révfalui harangszó, Népszabadság, 1995-08-10, GOD. 53. Broj 186.
Đuro Franković: U crnom jezeru Drvljanaca čuju se zvona, Zornica Nova, 2013, GOD. 15, Broj 2. str. 16.
Rockenbauer Pál: Kilenc ember faluja, 1982. (dokumentarni film) https://www.youtube.com/watch?v=_YY7fSARq8U
*Slika preuzeta iz: Új Dunántúli Napló, 1994-06-25, GOD.5, Broj 173.
Fotografije: Akoš Kolar
SVETU MISU U DRVLJANCU PREDVODIO JE MONS. Mirko Štefković. Rođen je 24. rujna 1977. godine u Subotici (Tavankutu), kao drugi od trojice sinova Ivana i Dominike rođene Ivanković. Stariji brat Josip je dijecezanski svećenik, a trenutno vrši službu dekana Somborskog dekanata i župnika u somborskim župama Uzvišenja sv. Križa i Sv. Nikole Tavelića. Mlađi brat Nikola je oženjen i ima troje djece. Otac je preminuo 1994. godine, te je majka u skromnim uvjetima sama othranila trojicu sinova.
Osnovnu školu je pohađao u Tavankutu, pa u Starom Žedniku i u Subotici, a potom je u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Paulinum“ u Subotici stekao srednjoškolsko obrazovanje. Godinu dana je zatim proveo u Nišu na odsluženju vojnog roka, a po povratku kući u ljeto 1997. godine ga je subotički biskup, mons. dr. János Pénzes, kao svećeničkog kandidata poslao u Rim, gdje je najprije dvije godine proveo u zavodu za odgoj duhovnih zvanja „Casa Balthasar“, a ostalih šest godina je boravio u Papinskom kolegiju Germanicum et Hungaricum. Studij filozofije pohađao je od 1998. do 2000. godine na Papinskom sveučilištu Urbanijana, a potom je studirao teologiju na Papinskom sveučilištu Gregorijana, gdje je 2006. godine postigao licencijat iz fundamentalne teologije.
Biskup Pénzes ga je 3. svibnja 2003. godine u Rimu zaredio za đakona, te je godinu dana proveo na pastoralnoj praksi u župi Snježne Gospe u Horgošu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2004. godine u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske.
Po povratku s poslijediplomskog studija imenovan je osobnim biskupovim tajnikom i bilježnikom u Biskupskom ordinarijatu, a te dužnosti je vršio do 2020. godine, da bi 2021. godine bio imenovan biskupijskim ekonomom i ravnateljem svećeničkog doma „Josephinum“. Od 2011. godine povjerene su mu i službe biskupijskog ceremonijara i glasnogovornika, koje je obnašao do 2023. godine.
Pomoćnim tajnikom Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda imenovan je 2010. godine, da bi 2016. godine bio izabran za njezinog generalnog tajnika, a tu dužnost je vršio do 2021. godine.
Osim navedenih služba od svibnja 2007. do lipnja 2011. godine bio je glavni i odgovorni urednik Katoličkog lista „Zvonik“, te u više mandata član Zbora biskupijskih savjetnika, Prezbiterskog i Ekonomskog vijeća biskupije, kao i Odbora za komemoraciju nevinim žrtvama stradalima 1944. i 1945. godine na području Grada Subotice. Na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije predaje fundamentalnu teologiju. Redoviti je suradnik Radio Marije Srbije. U slobodno vrijeme bavi se brzim hodanjem i biciklizmom, a član je svećeničke reprezentacije u malom nogometu. Pored materinjeg hrvatskog, govori srpski, mađarski, talijanski i njemački, a služi se i engleskim jezikom.
