Sveta misa u katedrali
„S velikim poštovanjem i srdačno pozdravljam nadbiskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije, njegovu ekscelenciju Đuru Hranića, rekao je na početku svete mise u Pečuškoj katedrali vlč. Gabrijel Barić, Biskupski povjerenik za vjernike hrvatskog materinskog jezika Pečuške biskupije, I nastavio: pozdravljam velečasnog Roberta Almašija nadbiskupskog povjerenika za vjernike mađarskog materinjeg jezika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, velečasnog Nikolu Klemena tajnika nadbiskupa i velečasnog Ladislava Bačmaija, mohačkog svećenika. Srdačno pozdravljam sve vjernike koji su se iz cijele Mađarske okupili danas u pečuškoj katedrali da bi se pomolili zajedno i izrekli Bogu riječi zahvale. Molimo ga, da uvijek bude vjernika ovdje u Baranji i diljem naše domovine gdje žive Hrvati, koji će slaviti Boga na svom materinjem jeziku. Budimo zahvalni za sve one dragocjenosti koje smo naslijedili, kulturu, jezik, vjeru.
Molim preuzvišenog gospodina nadbiskupa da predvodi ovo svečano misno slavlje.”
„Mi idemo u susret Gospodinu, koji dolazi k nama u susret, a mjesto i prilika toga susretanja jeste euharistijsko slavlje”, rekao je na početku svete mise mons. Hranić, a prigoda je bila državni hrvatski dan koji je ove godine održan u Pečuškoj katedrali 15. studenog s početkom u 15.00 sati. Na misu su došli brojni hodočasnici, vjernici iz svih krajeva gdje žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine, naime ova državna priredba koja se održava blizu trideset godina po regijama, od iskona počinje s misnim slavljem da bi se nastavila političkim i kulturnim programom. Misno je slavlje svojim pjevanjem obogatio Zbor August Šenoa uz orguljašku pratnju Laszla Cseha. Službu čitanja prihvatili su aktivni članovi pečuške vjerske zajednice: Milica Klaić Tarađija, Aga Tomola, i Petar Balazs. U nastavku pročitajte homiliju đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića.
Draga braćo i sestre, sve ono što je lijepo ne traje vječno. Slavlja završe, praznicima dođe kraj. Na zemlji je sve prolazno! A posvuda nas može zadesiti kraj, htjeli mi to ili ne. Ne mislim odmah na konac ovoga svijeta i Isusov ponovni dolazak, na kojega su mislili Isusovi sugovornici u današnjem evanđeoskom tekstu. Kraju ide svaki ljudski život. Sa svakim novim danom bližimo se svome kraju. Kao što drveće pred zimu gubi svoje lišće, možemo ipak biti sigurni da će doći i naš smrtni dan – iako ne znamo kada će on svanuti. I priroda oko nas nam u ove kasne jesenske dane opisuje kraj. Smrt usred života. Smrt se ne da sasvim potisnuti. To naglašava i Isus u svom današnjem govoru o kraju, u kojem nas upozorava ne samo na kraj koji će doći, nego želi i očekuje da taj kraj shvatimo sasvim ozbiljno. To je i središnja poruka današnje, pretposljednje nedjelje ove crkvene godine, koja je sva je u znaku ponovnoga Kristova dolaska i sveopćeg suda u posljednji dan.
Nama kršćanima je jasno da će jednoga dana doći kraj i naše osobne povijesti i cjelokupnog čovječanstva. Vjera u uskrsnuće Isusa Krista i odraz te vjere u našem svakodnevnom životu, čini nas kršćane ljudima koji se ne bojimo smrti, sveopćeg suda, niti bilo koje druge „posljednje stvari”. Dapače, mi se tome nadamo te s nutarnjim mirom srca i s vedrinom očekujemo jer znamo da poslije svih ovozemnih križeva, patnje i smrti slijedi radost vječnog zajedništva s Trojedinim Bogom. Mi vjerujemo da iz Božje ruke dolazimo i da je samo u Bogu punina i potpuno ostvarenje našega bića. I zato nas Isusove riječi u današnjem Evanđelju potiču na hrabrost i ustrajnost u vjeri i u poteškoćama s kojima se susrećemo u našem hodu ovom zemljom. No, vjera i iščekivanje novog neba i nove zemlje nas nipošto ne čine pasivnima i ravnodušnima pred ovim svijetom i životom, nego u nama bude „brigu za izgradnjom ove zemlje” u skladu s vrednotama neba kojima idemo ususret (usp. KKC 1048-1049). Tu našu ljudsku brigu za izgradnjom ove zemlje, u skladu s vrednotama neba u koje smo zagledani kao u svoj cilj, možemo pratiti i kroz povijest razvoja svake pojedine zemlje i njezina zakonodavstva, a u sklopu toga i kroz povijest manjinskih prava u pojedinim zemljama, pa tako i ovdje u Republici Mađarskoj.
Danas kad obilježavamo 30. obljetnicu Hrvatske državne samouprave, 35. obljetnicu Saveza Hrvata u Mađarskoj te slavimo Dan Hrvata u Mađarskoj zahvaljujemo Trojedinom Bogu i svima koji su otvoreni djelovanju njegova Svetoga Duha pridonijeli postizanju ovako visokog stupnja manjinskih prava Hrvata ovdje u Republici Mađarskoj i tako indirektno poticali i priznanje istih prava građanima Mađarske nacionalnosti u Hrvatskoj. I istodobno molimo i za mudrost i zauzetost svih odgovornih u strukturama Hrvatske državne samouprave i Saveza Hrvata u Mađarskoj te svih nas s jedne i s druge strane državne granice koji smo pozvani, svatko na svoj način, u djelokrugu vlastitih mogućnosti i odgovornosti, štititi te dalje promicati i razvijati već postignuta prava i standarde.
Današnje Evanđelje govori i o mnogim nevoljama kroz koje nam je proći. No, današnje Isusove riječi su ipak u konačnici navještaj mira i nade. Isus ohrabruje svoje učenike: „Ne vjerujte da je već kraj, još ga treba pričekati. Ostanite postojani i u međuvremenu ne dajte se zavesti! Bit će lažnih proroka koji već sada najavljuju kraj. Ne trčite za njima! Ako Vas zbog svjedočanstva imena mojega budu vukli pred autoritete i sudove, ostanite mirni. Nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Onima koji nastoje živjeti u skladu s Božjim zakonom, koji se Boga boje, utjeha dolazi i u prvom čitanju: „A vama koji se bojite Imena moga sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.” (Mal 3,20a). Onima, pak, koji žive kao da Boga nema, gazeći pri tom čovjeka u ostvarenju svojih sebičnih i nečasnih ciljeva, upućena je jasna opomena – „neće im ostati ni korijena ni grančice” (Mal 3,19).
Današnja čitanje žele reći: Isplati se biti Bogu vjeran, častan, pošten, dobar, plemenit i zauzet, pa i onda kad se zbog toga mora trpjeti. Istina, nismo pozvani na krvno mučeništvo, no mnogi svoju vjernost Bogu, Crkvi i čovjeku, svoju zauzetost za opće dobro, za dobro svoje sredine, grada ili sela, ponekad moraju znati ostati postojani i onda kad su nepravedno izloženi porugama, klevetama, lažnim optužbama dežurnih kritizera ili kad su obeshrabreni komotnošću, pasivnošću, nezainteresiranošću onih drugih iako bi ti drugi mogli i trebali dati svoj aktivan doprinos i podršku sudjelovanjem u različitim oblicima društvenog, kulturnog i prosvjetnog manjinskog života. Isus nas ohrabruje i poručuje da treba ustrajati i onda kad se umoran i razočaran pitam: Pa zar, to meni treba?! Zašto bih ja trebao biti jedina budala te vući ovo i ono, a drugi žive tako komotno.
Draga braćo i sestre, manjina i u jako dobrim uvjetima mora uložiti puno više truda, napora i vremena od većine da bi očuvala svoj nacionalni, kulturni, jezični i vjernički identitet. Nemojte se zato umarati, nego budite postojani.
Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje je vrijeme Kristova dolaska. I kao što je od početka Isus svojim stavovima hrabrio povorke tolikih starozavjetnih pravednika i kršćanskih mučenika, koji su svojom postojanošću u vjeri i praštanjem mučiteljima, osigurali sebi život vječni, a Crkvi uvijek iznova novu životnost, mladost i snagu, tako on to čini i danas.
Nas, vas hrvatska braćo i sestre koji živite ovdje u Mađarskoj, Isus na ovom Danu Hrvata poziva na postojanost. Postojanost je „pozitivan” način ustrajnosti. Naime, puno je lakše biti hrabar, nego postojan. Kad si hrabar, naiđeš na poteškoću, podneseš ju (Riješiš, prebrodiš) i ideš dalje. A postojanost zahtijeva dugotrajnost u dobroti, u dobrim odlukama, u dobrim nastojanjima i djelima, dugi niz godina ili do kraja života. Postojanost se ne suprotstavlja poteškoćama izvana, nego iznutra. A najteže je kad poteškoće dođu iznutra, kad posumnjamo u vlastite ideale, i kad se pitamo ima li smisla ostati čestit, pošten, zauzet, iskren, nesebičan, plemenit i dobar – jer drugi to ne vide, ne cijene ili me jednostavno iskorištavaju.
Naša postojanost raste iz vjere da Bog upravlja ovim svijetom i da će svima suditi pravedno i milosrdno. Ona nas nadahnjuje i osposobljava za korake i djela ljubavi kojima u svijet unosimo nadu koja nadilazi naše ljudske mogućnosti i ovozemne granice, nadu koja računa na Boga, na njegovu pomoć i djelovanje.
Draga braćo i sestre, zato danas u okviru ovoga Dana Hrvata slavimo euharistiju: da bismo se ugledali na Isusa koji se daruje do kraja, do smrti na križu i moli za one koji mu se ispod križa rugaju: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Slavimo euharistiju, da bismo se nahranili Isusom, kruhom sebedarja, darivanja i ljubavi, kako bismo bili i ostali njegova postojana slika i svjedoci do kraja – do svoga kraja i dok se on ne pojavi kao sudac živih i mrtvih. Amen.
Na kraju svete mise se vlč. Gabrijel Barić obratio nadbiskupu i svima nazočnim vjernicima riječima: „Zahvaljujem preuzvišenom gospodinu nadbiskupu što se odazvao našem pozivu i došao na ovu lijepu svečanost. Uvijek nam čini veliku radost kada možemo skupa moliti i kako Isus veli „gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, ondje sam ja među njima.”
Vjerujemo, ako svi skupa zatražimo od Boga njegov blagoslov na naš život, baštinu, domovinu i materinji jezik, On će nam to dati. Neka nam dade, pogotovo vječni život. Molim preuzvišenog gospodina nadbiskupa, neka zatraži na nas Božji blagoslov.”
Sastavila: Milica Klaić Tarađija
Slike: Akoš Kolar
