U Pečuhu, gdje su u 18. stoljeću bili nabrojniji Hrvati, razvio se crkveni glazbeni život, naročito zahvaljujući isusvačkim glazbenicima, podrijetlom Hrvatima.
Nažalost o njihovim notnim zapisima, skladbama nisu nam poznati detalji, ali njihova imena su nam poznata.
Alojzije Babić, orguljaš franjevac (1723.), Štefan Lesevec, violinist (1727.), Đuro (Ivan) Đuričković, glazbenik i prebendist u katedrali (1737.-1749.), Đuro Rebrović, isto tamo prebendist i glazbenik (1752.-1771.), Antun Radić, isusovački zborovođa (1756.), Ivan Katarinčić, isusovački zborovođa (1759), Martin Horvat, glazbenik (1760.), Ivan Bajaković, župnički kantor (umro je 1765.), Benedikt Zamorovec, prebendist, glazbenik u katedrali (1774.-1778.), Đuro Skopek, glazbenik (1784.), Franjo Matković, u Sigetskoj četvrti franjevački kantor (od 1974. do konca).
Doznajemo da je isusovačka crkva 1737. godine dobila čak 34 skladatelja (Donberger, Jacobi, Bassani, Albioni, Caldara i drugih) ukupno 65 skladbi raznih motetta.
„Friebesz Antal je svoj posjed u vrijednosti 5000 forinta dao u svrhu zbornog muziciranja crkve”, 1760-tih godina. Pečuški biskup György Klimó smatrao je da isusovci trebaju obavljati glazbenu obuku budućih svećenika.
Naredba Namjesničkog vijeća o ukinuću Isusovačkog reda stiže u Pečuh 1. listopada 1773. godine. Sastavljen je i inventar o glazbalima crkve, imali su od metala jedan timpan (talambas), 2 trube, 1 orgulje i jedan ormar pun notnih zapisa.
Đuro Franković
LIT.: Đuro Franković Iz vjerskog i glazbenog života Hrvata u Pečuhu. In.: Etnografija Hrvata u Mađarskoj 1997, br. 4.; Galambos Ferenc A pécsi jezsuiták működése 1687-1728. Budapest, 1942.; Gálos László Pécs zenei élete. In.: Pécs-Baranyai ismertető. Pécs, 1934.
