Srebrna misa oca Vjenceslava u Budimpešti
U nedjelju, 6. srpnja 2025., hrvatska zajednica u Budimpešti okupila se u crkvi Rana svetog Franje na svečanosti u povodu 25. obljetnice svećeništva fra Vjenceslava Totha. Bio je to sadržajan i dostojanstven događaj u organizaciji Glavnogradske hrvatske samouprave i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Mađarskoj. Spoj liturgijskog slavlja, glazbene umjetnosti i osjećaja zajedništva koji već desetljećima povezuje Hrvate u glavnom gradu Mađarske.
2000. Vjenceslav Toth svoje je duhovno poslanje započeo u izazovnim okolnostima – majka mu je gradišćanska Hrvatica iz Hrvatske Kemlje, ali odrastao je u mađarskoj sredini, bez mogućnosti da u djetinjstvu usvoji jezik svojih predaka. Ipak, voljom i predanošću, najprije uz pomoć franjevaca iz Čakovca, a kasnije i u kontaktu s franjevcima iz Zagrebačke provincije, naučio je hrvatski književni jezik. Godine 2000. zaređen je za svećenika, a od 2014. djeluje u Budimpešti, gdje redovito – i to potpuno nesebično i bez službenog imenovanja – služi mise na hrvatskom jeziku i brine se za vjernike.
Kako je sam istaknuo, iako je svjestan svojih jezičnih ograničenja, ono što nosi u srcu – želju da služi Bogu i ljudima – nadilazi sve prepreke. Njegova prisutnost i vjernost zajednici očitovala se u redovitim nedjeljnim misama, pripremama za sakramente, kao i u ljudskoj blizini koju je pružao svakome tko mu se obratio.
Redovnik benediktinske opatije iz Tihanya, otac Anijan (Marko Mogyorósi), svojim je prisustvom i riječima dao poseban ton proslavi srebrne mise fra Vjenceslava Totha. Kao redovnik koji potječe iz Koljnofa i kojem je gradišćansko-hrvatski materinski jezik, jasno je izrazio koliko mu znači kada može služiti misu na hrvatskom jeziku – jeziku na kojem i danas osobno moli. Istaknuo je da je svećenički jubilej, poput onoga fra Vjenceslava, prilika za zahvalu – za sve što je primljeno kroz 25 godina služenja: od Boga, od Crkve, od zajednice i obitelji.
Naglasio je da takvi trenuci nisu završetak, nego nova etapa – poticaj za nastavak puta s vedrinom i ustrajnošću. Osobno mu je, kako je rekao, bilo drago što je mogao zajedno sa slavljenikom proslaviti taj jubilej i time iskazati podršku kolegi i prijatelju s kojim ga veže dugogodišnje poznanstvo još iz vremena službe u Hrvatskoj Kemlji.
Svečanost je bila dodatno obogaćena glazbenim programom – koncertom Hrvatskog pjevačkog zbora Ivan pl. Zajc iz Zagreba, kojim su ravnali dirigenti Marija Ramljak i Zlatan Sindičić, uz solistički nastup Ines Vlahović. Njihove izvedbe, snažne, emotivne i duhovno nadahnute, učinile su od crkve Rana svetog Franje istinsku katedralu zvuka, molitve i kulture.
Mladen Andrlić, veleposlanik Republike Hrvatske istaknuo je da se zboru željelo pronaći odgovarajući kontekst za nastup, i kad se pokazalo da se u isto vrijeme priprema proslava 25 godina svećeničke službe fra Vjenceslava, suradnja se prirodno razvila. Dodao je da je fra Vjenceslav u zajednici prisutan već niz godina, uvijek s voljom i razumijevanjem, te da je bilo prikladno da se upravo u toj prigodi spoji duhovni sadržaj s kulturnim programom.
Prisutnima se obratio predsjednik Glavnogradske hrvatske samouprave, Stipan Đurić, uputivši iskrene čestitke slavljeniku. U znak zahvalnosti, Đurić je fra Vjenceslavu predao i simboličan dar – umjetničku sliku Raspelo Đure Benkovića, čime je zajednica željela izraziti poštovanje prema njegovu svećeničkom radu i ljudskoj blizini koju već godinama pruža.
Podsjetio je i na prethodne jubileje – poput prošlogodišnje 30. obljetnice Hrvatske katoličke zajednice u Budimpešti – pri čemu su također prepoznali i zahvalili doprinos svećenika poput fra Vjenceslava i njegovog prethodnika, Antuna Kneževića.
Doprinos o. Vjenceslava zajednici prepoznat je i kroz svjedočanstva vjernika, među kojima i Marina Skenderović, koja je naglasila koliko je njegova prisutnost značila u trenutcima kada je hrvatska misa bila rijetkost, a zajedništvo krhko. „To malo što je ostalo, nama puno znači“, rekla je dirljivo, podsjećajući na važnost očuvanja jezika, običaja i duhovne pripadnosti.
Srebrna misa nije bila tek obljetnica jedne osobne svećeničke karijere, već jasna potvrda o tome koliko jedan čovjek, svojom skromnošću i ustrajnošću može oblikovati život čitave zajednice. U vremenu kada se broj vjernika i članova zajednice smanjuje, kada manjinske zajednice traže načine za očuvanje jezika i identiteta, ovakva okupljanja imaju posebnu vrijednost. I sve to uz pastira koji s osmijehom i vedrinom širi radost Evanđelja.
TŠŠ
