Sveta Kata, snijeg za vrata!

25. studeni – blagdan svete Kate (Katarine)

Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je zbog svoje kršćanske vjere odbila sudjelovati u poganskim svečanostima. Vladar kojemu se svidjela odlučio se rastati od svoje žene te oženiti Katarinu, što je ona odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da ju oni uvjere kako Krist ne može biti Bog, no Katarina, služeći se govorničkom vještinom te dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace. Vladar se razbijesnio te je dao načiniti posebno mučilo: nazubljeni kotač koji će ju sasjeći. No, to se na kraju nije dogodilo, već joj je odrubljena glava.

Prema kasnijoj legendi, anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj, gdje je pokopana. U blizini toga mjesta podignut je kasnije samostan sv. Katarine koji postoji još i danas.

Prema pučkom kalendaru, datum 25. studenoga je označavao posljednje dane jeseni i početak zime, odakle i dolazi već poznata izreka, ovaj blagdan predstavlja početak priprema za Božić.

Na portalu Muzeja Ivanić-grad čitamo da su se o svetoj Kati prve guske zatvarale kako bi do Božića dosegle željenu težinu. Nakon svete Kate i službeno je počinje advent, razdoblje iščekivanja.

U baranjskom selu Katolju, 22. XI. proslavljen je blagdan svete Kate, zaštitnice sela i mještana. Svetu misu povodom toga u mjesnoj crkvi slavio je vlč. Gabrijel Barić koji je između ostalog rekao:  „Na poslijednjem sudu će svatko morati polagati ispit, a glavni predmet je ljubav. Možda je ta riječ već izgubila svoje pravo značenje, jer se koristi često, ali zapovijed o ljubavi može nam već i na zemlji olakšati život.  Budite postojani u čuvanju svoje duše. Sveta Katarina, zaštitnica ove crkve je do kraja čuvala svoju vjeru, do kraja je bila uz Isusa. Badava su je htjeli i neki filozofi uvjeriti, no ona nije poklekla. Svojim milozvučnim riječima ona je obratila njih. Nije se bojala ni vlasti i mučenja.”

Poslije mise je otvorena izložba Akoša Kolara na temu Sveta godina-Hodočašća nade.

Tekst: Milica Klaić-Tarađija

Slike: Akoš Kolar