Zahvalna mu je hrvatska zajednica
Prije dedset godina za svećenika je zaređen Gabrijel Barić, rodom iz Martinca /Baranjska županija. Čestitamo mu i zahvaljujemo na njegovom trudu za našu hrvatsku zajednicu. Spreman je svakog mjeseca jedanput, ili više puta, po potrebi slaviti s vjernicima misu na hrvatskom jeziku, održati neke druge vjerske obrede. Želimo mu da dragi Bog obasipa svojom milosti njega i njegovu službu na radost sviju nas. U povodu toga pročitajte njegovu homiliju koju je izrekao 27. lipnja ove godine u Pečuhu na svetoj misi u Franjevačkoj crkvi.
Draga braćo i sestre u Kristu!
Današnje je evanđelje bogato događajima, jer govori čak o dva čuda, prvo je ozdravljenje žene koja je bolovala od izljeva krvi, a drugo je ozdravljenje Jairove kćeri. U ženi, koja je dvanaest godina bolovala od izljeva krvi, i mnogo pretrpjela od mnogih liječnika, vjera i nada prema Isusu bila je jako velika. Ne bojeći se, ne srameći se, prišla mu je kroz mnoštvo ljudi, samo da bi dodirnula njegovu haljinu, da bi bila ozdravila.
Neki će pomisliti, pa to je magično djelo, no iza toga se krije mnogo veće značenje i velika vjera, vjeruje i zna da ju čovjek, na kome je ta haljina, može izliječiti. Neće ju spasiti haljina, nego osoba koja nosi tu haljinu. Isus veoma cijeni tu njezinu odluku iako, kao da se najprije, ljuti. Poziva ju na odgovornost, ali kasnije svima bude jasno da je ipak pohvalio njezinu veliku vjeru i nadu. Isus kaže: »Kćeri, tvoja te vjera spasila. Idi u miru, i budi zdrava od svoje muke!«
Nemojmo zaboraviti, Isus ne liječi one koji ne vjeruju u njega, nije to radio nekada, a ne radi to ni danas. Ni tjelesno ni duševno ozdravljenje ne može uraditi onima koji vjeruju samo tako-kako, malo da, malo ne.
Prema jednom starom vjerovanju, ta je žena bila Veronika. Ona nikada nije mogla zaboraviti Isusu da ju je ozdravio, zato kada Isus nosi svoj teški križ prema Golgoti, kada ga tuku vojnici, ova slabašna žena se ne boji, nego kroz mnoštvo ljudi dođe do Isusa, obriše mu lice, da mu ublaži bolove. A za nagradu joj, prema običaju i vjerovanju, ostaje na rupcu lice Isusovo. U njenom ponašanju je važno, da je istrajna, ne boji se borbe, ona se trudi doći u blizinu Isusa.
I mi nastojimo doći do Isusa svojim tjelesnim i duševnim bolima, mukama, moramo se nadati da će nam on dati ono što nam je najpotrebnije. Ali se dogodi da Božja namjera nije ista koja je i ljudska, mi razmišljamo na ljudski način, tražimo od njega, da nam dade ono što će nam učiniti štetu, a ne ono što će nam biti korisno. No Bog nam ne želi dati lažne bisere, šarene staklene kuglice, klikere, samo da nas začara, nego pravi biser, ali taj pravi biser svatko mora pronaći za sebe.
Ako nastavimo čitati prispodobu evanđelja vidimo: dogodi se beznadni slučaj, umre Jairova kći, pa mu dođu reći, neka ne zamara dalje Isusa svojom molbom. Isus čuje te riječi, pa kaže: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I time se naglašava koliko je važna vjera u Isusa, on je kralj života i smrti, zato govori djevojčici: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati.” Vratio ju je njenom ocu, fizički produžio joj je život i time je pokazao da je on gospodar života i smrti. Velika je razlika između života na zemlji i vječnog života, tolika razlika kao između slona i buhe. O ovozemaljskom životu znamo da će mu doći kraj, voljeli bismo ga što više produžiti, zato kažemo u čestitkama, živio/živjela do sto godina, živi što duže. Možda bi prava kršćanka želja bila kod čestitanja za imendan, za rođendan, želimo ti da zadobiješ vječni spas. Znamo da je to moguće samo nakon smrti, a mi, ljudi mislimo samo na ovo nekoliko desetljeća svojega života na ovoj zemlji.
No što bismo trebali učinti? možda ovo što Isus govori o čovjeku koji nađe blago u svojoj zemlji, prodade svoje imanje, da dođe do ovoga blaga. I mi bismo ovozemaljski život trebali staviti u službu vječnog života, i upitati se kod svakog djela, da li ono ide u korist vječnog spasenja?
Trudimo se, dakle, braćo i sestre, svojim djelima i svojim životom služiti Boga i ljude.
Amen.
