Zornica 2.br. 1991. 4 str.
Tadija Pranjić
Čekaš li me, majko, na pragu kuće mile?
Da li još postoji ona višnja stara,
i pričaš li jošte priče iz stoljetnih kalendara?
Ti sjediš sama.
Suton polako pada, a ti sjediš,
tiha i nijema ko da s višnjom pričaš.
Tiho…tiše…: „Bože,… tuđino,…
nikoga više…“
Sama si, majko, sama!
S tihim lahorom prošlost te prati.
Gledaš nijemo višnju.
List je pao, a tebi se tiho, bez šuma,
sjećanje na sina vrati.
Mrak je.
Kroz polja puna žita
molitva tvoja luta.
Svega se sjećaš: dječje igre i smijeha,
potoka malog, prašnjava puta.
Sama sjediš.
Sama na pragu kuće naše.
Veselja nema. Nikoga nema!
Sve što imaš, što ti život dade,
sada je prošlo…
Ostade samo sjećanje
i srce puno nade.
Istaknuta slika: https://24.hu/media/2017/04/25/ujra-lesz-anyak-napja-tv/
