Zlatna reverenda -

Predstavljena knjiga Marka Bubala

… odjeća koja je svojstvena isključivo klericima, reverenda je svećenička “uniforma”… Reverenda je sasvim posebna uniforma, uniforma koja istovremeno znači doživotnu obavezu, ali i jasno svjedočanstvo. Svjedočanstvo života vjere koji je, prema Kristovom primjeru…

https://tradicionalnamisa.com/kako-sasvim-prosjecni-ljudi-gledaju-na-reverendu/

Reverenda je svećenička odjeća crne boje, no ona može biti i zlatna, kao što stoji u naslovu knjige vlč. Marka Bubala, vinkovačkog svećenika u miru. Knjiga je sasvim nova, izašla iz tiska 2026. godine u Zagrebu, tu je knjigu donio u poklon vlč. Marko, kada je 26.-og travnja 2026. predvodio svetu misu u Pečuhu, u Franjevačkoj crkvi. On je bio gost generalnog konzulata Republike Hrvatske u Pečuhu i hrvatske vjerske zajednice grada i okolice. Slavio je svetu misu uoči Dana državnosti RH, i izrazio želju da među prvima, upravo u Pečuhu, predstavi tu knjigu što je i ostvareno, knjiga je predstavljena 4. lipnja, na blagdan Tijelova. U pečuškom hrvatskom klubu su se okupili prvenstveno stari poznanici vlč. Marka, goste su pozdravili Mišo Šarošac, voditelj kluba Augusta Šenoe, nj.e. Drago Horvat generalni konzul RH u Pečuhu, a pjesmom su uveličali slasvlje pjevači iz Kukinja i Velikog Kozara. Vlč. Marko je za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj s grupom izbjeglica godinama boravio u raznim dijelovima južne Mađarske, gdje su bili prihvaćeni sa rodne grude istjerani ljudi, tu se upoznao i s pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj. U Pečuhu je posjećivao hrvatsku školu, vrtić, neko vrijeme predavao na hrvatskoj katedri, govorio u hrvatskim emisijama Radio Pečuha…

U knjizi, čiji naslov simbolizira njegovih pedeset godina misništva, on se prisjeća i tih godina.

Na raskrižju povratka ili ostanka

str.

„Godine 1997. boravio sam i dalje na više mjesta u privremenim boravištima, bez trajnog prebivališta. Malo u Vinkovcima, malo u Tordincima, pa opet u Pečuhu. I upravo dok sam sanjao Tordince, žao mi je bilo ostaviti Hrvate u Mađarskoj, kad smo se naviknuli jedni na druge uz velike duhovne pomuke. Imao sam želju da to nastavim i još bolje učvrstim, da im budem na raspolaganju za njihove duhovne potrebe. Tadašnji pečuški biskup Mihály Mayer jako me zavolio i govorio mi da bi mu bilo drago ako bi ostao s Hrvatima i o njima vodio duhovnu skrb. Baš se očinski odnosio prema meni što mi je bilo melem za ranu u izgnanstvu. S njim sam se mogao lakše sporazumjeti jer jer on govorio i njemački.

U tom sam intermezzu bio iznimno počašćen i dirnut, u odnosu na sve proživljeno tijekom 6 godina služenja izgnanicima i Hrvatima u Mađarskoj, da su domaći Hrvati od svih svećenika baš mene odabrali da idem na susret dvojice predsjednika: mađarskog Árpáda Göncza i predsjednika Lijepe Naše dr. Franje Tuđmana u velebno zdanje Mađarskog parlamenta u Budimpešti 21. travnja 1997. godine u 19.30 sati.“