Augustin Benković

prepozit i varadinski biskup

Augustin Benković (Nyitraapáti/ Výčapy-Opatovce, 1632. – Veliki Varadin/ Nagyvárad, 28. listopada 1702.), misionar pavlinac, starješina reda, prepozit i varadinski biskup bio je jedan od onih crkvenih ličnosti koje su u utemeljenju Grkotoličke crkve, kako u sjevernoistočnom dijelu Ugarske, tako i u Erdelju, odigrale važnu ulogu.

Njegovi su se pretci ispred osmanskih naleta sa hrvatskih prostora preselili u sjeverozapadnu Ugarsku. Augustin Benković rodom je iz hrvatske evangeličke plemićke obitelji iz Gornje Ugarske (danas Slovačka). Točan datum i okolnosti rekatolizacije ove obitelji nije nam poznat. Prema tajniku pavlinskog reda, Matije Turkovića – podrijetlom Hrvata –, čiju je tvrdnju potkrijepio pavlinac Đuro Branić, – također Hrvat – krstio ga je katolički svećenik te ga je na katoličku vjeru pridobio ostrogonski biskup. Roditelji ga upisuju u isusovačku gimnaziju u Požunu. Kada je imao dvadeset godina, 1652. stupa u red pavlina i u samostanu reda u Bečkom Novom Mjestu otpočinje filozofski studij. Marljivog redovnika kustos reda Pavao Ivanković šalje u Rim na studije u Njemačko-mađarski kolegij (Collegium Germanico-Hugaricumon) koji je bio pod upravom isusovaca. Ovdje je završio filozofiju i počinje izučavati teologiju, ali zbog narušavnja zdravlja studij nije završio. Godine 1658. posvećen je za svećenika i bio se je primoran vratiti u Ugarsku. Njegovi pretpostavljeni  otpustili su ga s odličnom karakteristikom. Godine prevedene u baroknom Rimu, svakodonevno iskustvo i isusovačka poduka na visokoj razini, ostavilo je trajan trag u duši mladog redovnika. Benković slično svojim drugovima, – koji su u ovim desetlijećima studirali u Rimu – temeljitom, suvremenom i odgovarajućom slikom o Crkvi i načinom crkvena gledišta vraća se u Ugarsku.

Po povratku odmah se je priključio grupi misionara pavlina koji su od 1641. pod vodstvom Ivana Vanovicija (mađ. Vanoviczi), također bivšeg rimskog đaka, a podrijetlom Hrvata, razvijali djelatnost u Gornjoj Ugarskoj. Sudeći po srazmjerno velikom broju hrvatskih rekatoliziranih crkvenih visokodostojnika nameće se pitanje zbog čega su njihovi pretci, možda, najčešće zbog pod prinudnom silom prešli na protestantizam, naporedo time  također naći će se među prvima koji se vraćaju na vjeru svojih predaka, tj. u okrilje Katoličke Crkve.

Vanovici bio je imenovan patrijarhom pavlinskih misija; ubrzo je došao do spoznaje da pavlinski red terećen teškom krizom može se spasiti jedino, ako usvoji suvremeno crkveno svećeničko glediše. Pavlinski su propovjednici na ta područja, počam od pedesetih godina, u sve većem broju stizali. Svoj su rad obavljali uz podršku i nadzor rimske Svete kongrecije za širenje vjere; od 1669. u okvirima misinonarskog vodstva. Benković je ubrzo bio primjećen kao valjani propovjednik, naime dobro se služio rusinskim jezikom, što mu je dobro došlo tijekom djelovanja u krugu kršćana istočnog obreda. Postaje gvardijan u Trebišovu (mađ. Terebes) i rukovodi školom koju je utemljio Vanovici. U toj su školi pavlini osim djece katolika podučavali i protestante i vjernika ortodoksne crkve, pridobivši ih Katoličkoj crkvi. Godine 1671. započinje žestoki val rekatolizacije čiji su sudionici bili i pavlini kojima je  nadbiskup Szelepcsényi u Spišu (mađ. Szepesség) povjerio župe. Međuvremeno ostarjeli Vanovici upravljanje misije sve je učestalije povjerio Benkoviću, koga je naložio za svog nasljednika. Na darovitog i vrijednog redovnika i unutar reda pripazilo se je: najprije mu je povjereno rukovođenje samostana u Marianku (mađ. Máriavölgy) te je 1669. imenovan za zamjenika gvardijana Jánosa Kérya. Kralj je Kérya 1675. imenovao za biskupa u Vácu, a koji je na svoje upražnjeno mjesto preporučio Benkovića. Nakon imenovanja Benković je i nadalje posvetio veliku pozornost na održavanje misije i očuvanje svog misijskoga vodstva. Kao predstojnik reda otvorio je put prema nastanjenju pavlina u Češkoj.

Uskoro se je i u Bečkom dvoru obratila pozornost na njeg, smatravši ga pripadnikom kardinala Leopolda Kolonića, također Hrvata, i kardinala Szelepchényia. Nije izazvalo nikakvo iznenađenje da ga je car Leopold na požunskom saboru 1681. godine imenovao nasljednikom preminulog varadinskog biskupa. U međuvremenu postaje prepoštom u Lelesu. U tom zvanju prepozita osigurani su mu i odgovarajući prihodi. Sveta Stolica je 25. svibnja 1682. potvrdila njegovo imenovanje za varadinskog biskupa. No tada je Veliki Varadin još uvijek bio pod Osmanlijama, tek je oslobođen 1692., kada je i sâm Benković sudjelovao u zauzeću grada. Velik Varadin se tada nalazio u ruševinama, područje je bilo opustošeno, stanovništvo ponestalo, a da bi grad mogao uslijediti gospodarski razvoj, potrebno je bilo sprovesti kolonizaciju, tj. na ova područja nastaniti rumunjsko stanovništvo.

No Benković postaje varadinskim biskupom. Grgokatolička crkva utemeljena je na sjeveroistočnim područjima Ugarske, zahvaljujući nastojanjima jedinstvene misije u suradnji s Rimom, u kojoj je istaknuto mjesto imalo vlastito uvjerenje te veoma istaknuta uloga čvrste privrženosti prema uniji, a što je išlo sa popunjavanjem crkvene časti koja je osigurala široki pravni djelokrug i bila od političkog utjecaja. Povijest unijatskih crkvi na raznim područjima povijesne Ugarske sadrži mnoštvo primjera da je sudbina unije povremence ovisila o zauzimanju pojedinih redovnika, odnosno visokih svećenika.

Biskupa Augustina Benkovića smrt je zatekla 28. listopada 1702. godine, kada je uveliko radio na obnovi varadinske biskupske dijeceze.

                                                                                  Đuro Franković

LIT.: Véghső Tamás Benkovich Ágoston váradi püspök működésének görög katolikus vonatkozásai, Athanasiana 16 (2003)99-122, internet: http://byzantinohungarica.hu/sites/default/files/benkovich.pdf (posjet 23. prosinca 2015.)

Istanuta slika: Katedrala u Varadinu

Comments are closed.