„Crveno, bijelo, lišće zeleno, u krunicu Majki upleteno”

„Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje, da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti”. (Sestra Lucija iz Fatime)

Riječ krunica umanjenica je od riječi kruna, uveo ju je mistik, dominikanac, Heinrich Seuseiz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od (tada) 150 ruža, i tako smo dobili dvostruki naziv: krunica i ružarij.

Papa Leon XIII. krunicu g. 1883. preporučuje vjerničkom puku kao osobnu, obiteljsku i crkvenu molitvu tvrdeći da nema uspješnijeg lijeka zlima vremenima svoga vremena nego da se ljudi povrate Kristu…

Uslišen zagovor I.

Blagdan Blažene Djevice Marije od krunice utemeljen je kao zahvala Gospi za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom  flotom u bitci kod Lepanta, 7. listopada 1571. godine. Tad su kršćani na poziv pape Pia V. molili zagovor Majke Božje molitvom krunice i pobijedili nadmoćniju tursku vojsku.

Nakon drugih pobjeda nad Turcima, koje su također izvojevane uz zagovor Majke Božje, ovaj je blagdan ustanovio papa Klement XI. U molitvi krunice razmatraju se  otajstva iz Isusova života, gledana kroz srce Bogorodice Marije.

Uslišen zagovor II.

„U listopadu, svake godine, u duši mi jače zaživi rodno selo i događaj koji se zbio u jesen ratne 1944. godine, par ljeta prije mojega rođenja. Selo se nalazi na vjetrometini uz Dunav. Odrasli su muškarci većina na ratištima. Ostali su starci, žene i djeca. Bore se na ratištu vlastita praga s neimaštinom, gladi i zimom, u nadi čekajući očeve, muževe, djecu i braću. Župnik Matiša Zvekanović bdije nad svojim stadom. Moli Boga da očuva narod od pošasti rata. Jednog jutra proleti glas od usta do usta: selo će biti granatirano ako se ne ispuni što traži neprijatelj. Nema kuće koja nije zaplakala, u tjeskobu i strepnju se obukla. Stigao glas i do župnika. Još isti dan nova vijest poleti selom: navečer u crkvu svi koji su u stanju hodati. Običan dan a crkva prepuna. Mjesta ni za stajanje nema ali nikom i ne smeta. Svatko je došao sa svojim bremenom na srcu. U zamračenoj crkvi tek po koji fenjer svijetli i par voštanica. Župnik poziva sve na zavjet Majci Božjoj. Započinje molitvu. Cijelom crkvom zabruji vapaj bola, molitva srca… molitva Ocu. Oče naš! … Oče naš! … Oče…!!! Zatim molitva Majci… molitva krunice. Kroz pjesmu Kraljici krunice naglašuju se riječi „budi nam spas!” Mole starci i starice, mole žene, mole majke. Djeca ponavljaju: Majko Božja! Majko Božja! Majko… Majčice, spasi nas! Nikad se u selu nije jače molilo, tako vapilo, toliko boli izlilo, takve molbe pred Boga stavljalo. Sve do kasno u noć. Večerima. Ustrajno. Sa svojim voljenim župnikom na čelu. Zar Majčino srce da ostane hladno na sve ovo? Zar Otac da prečuje tolike i takve molbe? Trinaestog listopada, u podne, na dan posljednjeg Gospina ukazanja u Fatimi, minula je opasnost. Majka Marija je očuvala selo a Otac zaštitio svoju djecu. Župnik Matiša se u ime sela zavjetovao: Svakog trinaestog listopada, točno u podne, služit će se sveta misa zahvalnica Majci Božjoj Fatimskoj. Do danas zavjet nije prekinut. Fatimska Gospa se ljubavlju i zahvalnošću časti u Bačkom Monoštoru.”

(Marko Forgić-Zvonik)

U 17.  stoljeću širi se i pobožna predaja kako je Krunicu ustanovio sveti Dominik ( + 1221.), valja istaknuti da će upravo dominikanci biti veliki širitelji molitve. U 16. stoljeću s dominikancem Albertom od Castella Krunica dobiva današnji oblik.

Papa Pio XII. za Krunicu je rekao da je „sažetak svega Evanđelja”. Tu je zapravo prisutna cijela Biblija („Biblija siromašnih”, kako ju je nazvao papa Ivan XXIII,) za one koji je u tom trenutku ne mogu čitati, ali o njoj mogu razmišljati.

Odabrala: Milica Klaić-Tarađija

Comments are closed.