Čuvari hrvatske baštine u Barči dočarali predbožićni ugođaj

U organiziranju Hrvatske samopurave u Barči u auli mjesne gimnazije u utorak (18. prosinca) u dočaranom božićnom ugođaju održana je prigodna predbožićna svečanost. Priredbi je nazočila i generalna konzulica Republike Hrvatske, Ljiljana Pancirov, u velikom broju mjesno hrvatsko stanovništvo i njihovi čelnici iz pojedinih samouprava. Svečani kulturno-umjetnički program otvorio je Jozo Solga, predsjednik hrvatskih samouprava u Županiji Šomođ.

 

Ugodno su me iznenadili domaćini u Barči, predsjednica mjesne Hrvatske samouprave, Jelica Matyók-Csende, nastavnica hrvatskog jezika u lukoviškoj školi Anica Popović-Biczák, dakako, ponajviše školarci lukoviške i barčanske škole koji uče hrvatski jezik, no ne u zadnjem redu pjevački zbor kulturne udruge u podravskom Lukovišću pod vodstvom po profesiji nastavnice, Margite Romolic-Esze.

            Aula mjesne gimnazije bila je puna, a okićena božićna jelka, šireći svoje zimzelene grančice i karakterističan miris, bila je ustvari znak da nam je svega nekoliko pjetlovih koraka do najvećeg blagdana u kršćana, Božića. Rekoh, pjetlovih koraka, jer od Lucije, Lucinog dana, već, gdje kako se zove, ( 13. prosinca), u narodu se vjeruje da dan postaje dulji jednim korakom gospodarom seoskih dvorišta „pevca”, koji je ujedno i simbol uskrsnuća, solarni simbol, a i Kristov amblem.

Današnji Hrvati u Barči doselili su se iz obližnjih brojnih hrvatskih naselja, počam od sedamdesetih-osamdesetih godina prošlog stoljeća, te pomno čuvaju svoj jezik i pučke običaje. Na taj način stvorivši oko sebe hrvatsko ozračje, a i iz dana u dan jačaju svoju hrvatsku zajednicu i zajedništvo. Nekoć je mještanima Barče kraljica i carica Marija Terezija dala urbare na hrvatskom i mađarskom jeziku. Mještani, jest kmetovi bili su dužni vlastelinu grofu Frencu Széchenyiju regulirati svoje obveze, ustalom i oranje vlastelinskog zemljišta do «… Božića… svoimi koli iz dvoum marvu na oranju pak četverum marvu z plugom i z branom». No na svu sreću davno su zaboravljena ta vremena, obično kazujući u takvoj prilici: «Bilo pa prošlo». Ovo je naselje početkom 19. stoljeća izraslo najprije u opidij te početkom 20. u jaki industrijski grad, gdje je poglavito mlinska industrija bila razvijena, povrh toga, Barča je važila kao važno željezničko čvorište, dakako, imala je svoju luku na rijeci Dravi. Vremenom je jezična asimilacija pokosila tadašanje kajkavske Hrvate. U socijalističkom razdoblju Barča se počinje naglo industrijski razvijati, na mjestu obiteljskih kuća izrasle su nove četverokotanice, a povoljni uvjeti za rad privukli su žitelje podravskih hrvatskih naselja. Kupovano je zemljište, i izrasle su nove gradske četvrti, načičkane lijepim obiteljskim kućama. Danas je situacija sasma druga, vlada restrikcija, nezaposlenost, nema radnih mjesta i zarade. Iako je blagdansko raspoloženje ovo valja navesti, kako se ne bi dojam, da se u ovom izvješću želi dočarati neka pastirska idila.

Ipak, da se vratimo samom programu. Mališani dviju škola izveli su scenu o sakupljanjima, reporterskom zanatu i književnim zahvatima mojima, što mi i ne bi mogao biti ljepši božićni dar. Hvala svima! Nastavnica Anica Popović-Biczák dramatizirala je neke podravske šaljive pripovijetke ili one poučne, karakteristične za podravski kraj ili općenito poznate i ubaštinjene u kulturu europskih naroda.

Iznenađenjima još uvijek nije bilo kraja, naime lukoviški mješoviti pjevački zbor izveo je dramatiziranu božićnu igru, malte ne zaboravljenu i otkrivenu u podravskom Brlobašu (zapisao ju je nastavnik Lénárd Traum, mentor lukoviške kulturne družine, danas radnik u Londonu) o traženju smještaja Svete obitelji kao i predivne hrvatske božićne pjesme.

U prijateljskom druženju ugodno smo se osjećali mi, stari znanci, prisjetivši se na zajedno provedene dane u ovim našim obližnjim hrvatskim naseljima na balovima i bučurama (proštenjima).

No šutkom se i ne može preći pored toga da su mi mještani iz Lukovišća kazivali da je u ovom mjestu od vajkada postojeće bilježništvo ukinuto te preseljeno u Daranj, i da je konačan ishod same mjesne škole, koja braja do osamdeset učenika, još neizvjestan, naime, nagađa se, možda će biti priključena susjednom hrvatskom selu Martincima ili mađarskom Foku, a koja su naselja već u Baranjskoj županiji.

Bojim se, da će administracijske promjene ubrzati jezičnu asimilaciju tih naših naselja.

 

                                                                                  Đuro Franković

Comments are closed.