Hrvatski dan 2015. u podravskom Lukovišću

U sklopu programa slavila se i sveta misa

Kod zavičajne kuće u Lukovišću 30. svibnja okupjale su se brojne kulturno-umjetničke družine i tamburaške klape da bi sa svojom pjesmom, igrom i svirkom obogatile tradicionalnu priredbu pod nazivom Hrvatski dan, a prisutne razveselile do mile volje.

Ova je seoska kuća, gdje je nekoć stanovao Pavo Jelić, veseljak, a u stara vremena još kao mladić i mladi suprug bio je opančar te je svoj zanat izučio u Sigetu kod također nekog hrvatskog majstora. Njihove proizvode kupovali su ne samo mještani već se odlazilo i na vašare (sajmove) i preko Drave u hrvatska naselja.

Pjesma se je čula naših KUD-ova, mjesne Drave – okuplja mladež iz Lukovišća, Novog Sela, Brlobaša i Potonje – a svi su oni jednog srca i htijenja. Što ne mora biti tako što ću u nastavku kazivati, stekao sam dojam da je njihovu pjesmu popratio i stari majstor bijelih brkova, koga je u selu svatko poznavao i nazivao nadimkom „Bočkoroš” jer je istoimenih obitelji Jelić bilo i više u selum te su se one razlikovale nadimcima. Njegova pjesma je pak glasila: Što su momci,/ To su opančari,/ Kože kroje,/ Dukate ne broje. No, nema više opanaka, tog neobilaznog nekadašnjeg sastavnog djela muške i ženske obuće. Kasnije su se sretniji i imućniji domakli čizama, u čije se sare moglo veselo udarati, odnosno prema pjesmi „udarale su one i same”. Istovremeno sa prodorom čizama preuzeti su i neki mađarski plesovi koji su postali sastavni dio podravskih tradicionalnih plesova. Evo, što valja, to i valja preuzeti!

Znatiželjni mještani mogli su u zgradi kuće na kanate pokrivene šopom, koju obično nazivamo „bijelom ljepoticom” pogledati izložbu o hrvatskoj narodnoj nošnji i predivnim tkaninama, ili su u dvorištu pratili razigranu improvizaciju plesača i svirača, odnosno sjedili na klupčici pred svojom kućom i oko držali na toj šarenoj i razdraganoj manifestaciji, koja se ciklično obnavlja, baš kao i godišnja doba, noseći u sebi nešto novo: ritam, boju i harmoniju života.

I stigao je čas da se krene na svetu misu koja je počela u šest sati na hrvatskom jeziku. U mjesnoj crkvi uz „pavine” (crkvene zastave) postrojile su se u narodnu nošnju obučene naše Hrvatice, iako ne u takvom broju kao ranijih godina, dok se sve pomalo i pomalo crkva popunjavala vjernicima, ikao nije bila dupke puna, ali, kako to obično u takvoj zgodi moji Podravci kazuju „zato bilo je našeg sveta”. Velečasni Ilija Čuzdi je na hrvatskom služio euharističko slavlje. Ovom prigodom slavio se blagdan Svetog Trojstva. Velečasni Čuzdi je sjajan govornik, i bilo je pravo osvježenje pratiti njegovu propovijed. I on je bio mišljenja da se u takvim priredbama, kao što je „Hrvatski dan”, vjerski i kulturni sadržaji lijepo nadopunjuju i obogaćuju. U ovoj crkvi, još kao dijete, divio sam se freskama Andrije Graića (1854.-1909.), gdje je s velikim marom i trudom obavljao dobiveni posao, također i u drugim crkvama diljem Baranje i Slavonije, pa čak i u Bosni, izrađujući oltarske i zidne slike. Stekavši vremenom ugled, te su mu narudžbe stizale iz cijele Pečuške biskupije i iz inozemstva. U lukoviškoj crkvi izradio je čitav ciklus o Gospi i njezinoj Sv. Obitelji. Unutrašnjost crkve sve je titralo u crvenoj boji hrvatskih tkanina postavljenih na oltar, možda je i misno ruho tako izrađeno, dok su kao krv crvene „trojačke ruže” (božur) krasile glavni oltar i dva bočna oltara.

Izlazeći iz crkve bacio sam pogled na podignuti križ 1902. godine, postavljen od Lukovišćana i Potonjana, povratnika iz zemlje obećanja i snova, Amerike, naime krajem XIX. i početkom XX. stoljeća veliki broj Podravaca išao je za zaradom u tu prekoocenasku zemlju. I danas se nešto slično događa, nije prava rijetkost da se odlazi raditi u zapadnoeuropske zemlje, poglavito u Njemačku.

U domu kulture, ustvari sala za tjelesni odgoj mjesne škole ima svoju pozornicu a na kojoj su svoj program naizmjenično prezentirali KUD-ovi i pjevački zborovi, orkestri, mladi plesači školarci, čak njih osamnaest, koji djeluju pod ravnanjem Đure Jeranta iz Pečuha. Ponosimo se s njima, dakako i sa našim KUD-om Drava (Lukovišće), Podravkom (Barča), ženskim pjevačkim zborom i orkestrom Podravka (Martinci), orkestrom Vizin iz Pečuha. Valja priznati dočarali su nam ugodne trenutke i veselo rasploženje – hvala im!

Nakon programa u susjednoj zgradi pored škole, u bivšem domu kulture, slijedio je domjenak uz prijateljske razgovore.

Trebamo na kraju čestitati domaćinima na njihovom trudu, maru i zalaganju, u prvom redu Ružici Bunjevac, predsjednici mjesne Hrvatske samouprave i njezinim brojnim pomagačima. Sve o svemu, i ova je priredba bila uspješna, o kojoj će se još dugo pričati.

luk1

luk3

Tekst: Đuro Franković

Slike: Akoš Kolar

 

 

 

Comments are closed.