Ivan Antunović o sv. Stjepanu

Kult prvog mađarskog kralja

Prinosi Bunjevačkih i šokačkih novina gajenju kulta svetog Stjepana, prvog mađarskog kralja (II. dio)

Autor članka Sveti Stipan kralj apoštolski sve Mađarske urednik Bunejvačkih i šokačkih novina (broj 24.), kanonik Ivan Antunović u nastavku iznosi ove pojedinosti: da se u Mađarskoj želi i nadalje živjeti u slozi i jedinstvu te da je neophodno potrebno „da svakog u ovoj domovini živućeg naroda zaslugu priznamo.” Oni su prema mišljenju Antunovića, a što i odgovara i samoj povijesnoj činjenici, već prije dolaska Mađara, ovdje bili ili su u kasnijim vremenima doselili u Ugarsku Kraljevinu, dok o zaslugama Mađara može se govoriti u proteklim godinama: „Svakom dakle drugom narodu trieba na um i srce uzeti: da magjar radi troši, krv i imanje svoje polaže na oltar ove domovine priko 1000 godina.”

U nastavku iznose se činjenice o opstojnosti Mađara, koji su kroz dugih niz stoljeća u borbi uvijek mogali računati na izdašnu pomnoć drugih naroda, tako i protiv Nijemaca, jer da je nije bilo, tada bi ih ovaj narod protjerao, tj. „progunio” ili bi ga Grk „u zlatne veruge okovao”, što se po prilici odnosi na nekadašnje moćno Bizantijsko carstvo. Mađaru nije slobodno smetnuti s uma da ga je Tatarin opustio, a Turčin bi ga u Karpatske planine „sabio” da nije bilo drugih naroda.

„Svim narodom trieba prid očima držati: da su u društvu magjarah pod krunom Svetog Stipana viru i narodnost zadržali svaka prava i sve dužnosti jednako s njime nosili.” Značilo bi to da su razne narodnosti zajedno sa većinskom nacijom stoljećima dijelili dobro i zlo u zemlji krune svetog Stjepana, prvog mađarskog kralja, što se ne zapaža kod drugih naroda.

„A Magjaru neka razboritost otvori oči, i neka uvidi: da ako ja moju kuću pravim, zato tudju nekvarim, ako Slovaci Srbi Rumuni Maticu Omladinu, i što drugo za narodno obrazovanje, svojim troškom ustanove, s tim magjarsku znanost negrde i neruše, već svoj put opravljaju, što više ako su svi ovi siromasi, i svojom snagom nemogu sve ono pribaviti, što im je za opravu narodne znanosti potriebno, to neka magjar iz obće blagajne naknadi, jel to želi prvo ustavno pravo, to iziskuje politička razboritost, jel što magjar neda, to će dat prus, daće rus, pa će on sebi pravit ovde prijatelje, a magjaru zlotvore.”

Ove zadnja konstatacija Antunovićeva odnosi se na prijeteću opasnost od germanizacije i panslavizma, na čelu Pruske, odnosno carske Rusije. Traženje narodnosnih prava, istih dakle, koje ima većinska nacija, naporedu Antunović zahtijeva da i narodnosti imaju pravo za utemeljenje svojih znanstvenih institucija i raznih udruga. Iako su Ivana Antunovića njegovi suvremenici etiketirali da sa svojim zauzimanjem jača protumađarske snage, to ni izbliza nije tako, nego ga valja i iz današnjeg motrišta smatrati neumornim borcem za narodnosna prava, koja su najčešće zanijekana i skraćivana u pogledu narodnosti. Ujedno on je vizionar jedne takve zemlje gdje većinski mađarski narod i narodnosti žive u slozi i prijateljskoj ljubavi, te raspolažu istim  pravima.

Njegovo viđenje budućnosti u vezi datog pitanja bilo je: „Narodnosti su tu, od uništenja nitko nesanja, dakle trieba da je zadržamo u staroj slogi, što se ne da drugačije učiniti: nego valja daje ono što je obće podiljeno: obća je sloboda, obćaje znanost, dakle da u njev podpuni uživ dospiemo, moramo se medjusobno potpomagat.” Antunovićev stav je dakle jasan, i nije upren protivu Mađara već bilo bi to razborito razmišljanje i teraženja prava za narodnosti kojima raspolaže i većinska nacija. Traži da jezici narodnosti, kojih u zemlji ima šest, steknu isti rang kao što i jezik većinske nacije, da se s njima može služiti i na sudovima, u javnoj administraciji, te da se predaje i na „velikim škulama” tj. na visokim učilištima. Iznosi i ovo: uče se strani jezici „a domaće nerazumimo”. „Izrodice – koji se diče s tim da svoje matere jezik neznadu, i srame se svojeg imena i korena, koji su gori nego poturice.” – što čak je i nepotrebno prokomentirati.

Među Antunovićevim redovima krije se i opasnost od asimilacije, te potrebna je razboritost i jedne i druge strane ne da sa strane dolazeće ideje, uostalom i ruska te germanska strujanja, zavladaju u zemlji, tj. upozorava od opasnosti germanizacije i prodiranja panslavizma, želeći pri tom „da se magjarska prije svega u svojih nutarnjih učvrsti, a o tom donle dok se narodnosti neumire, može ko sanjati, al razboriti državnik, neće za istinu držati.” Smatra da valja pripazi ne da korist ove dvije zemlje imaju zbog nastale napetosti između većinske nacije i nemađarskih naroda. Velikonjemačke ekspanzističke aspiracije prema istoku i jugu također postoje, smatra Antunović kao i sa strane Rusa.

Pravovremeno skreće pozornost: „Magjaru ako želi svoju domovinu učvrstiti, osigurati, trieba znati da Rumuna i slaviana mora pobratiti, ako to njegovi državnici neumili budu, onda će moći donikle plivati, al je sigurno da će magjarska sa svi narodi prije ili posle u more nimačko i rusko utoniti”. Muževi ovih naroda, po njegovom shvaćanju ne mogu „izmrženi ili nepravo” živjeti, već valja nastojati na gradnji mirnog suživota „svakom narodu svoju čast i poštenje dati, da se trieba s onim muževima koji njevu pouzdanost posiduju, i s njevim jezikom razgovarati pa će mo sigurno do željenog uspjeva dospiti, što ako neupotribovali, već na izrodice se oslanjali budemo, na toliko će mo jedan  na drugog izmrznut: da nas pogibel neće svakog na svojem miestu naći, pa će domovina propasti, al sigurno i magjara i narodnosti zakopati.”

Antunovićeva ovdje zacrtana vizija nažalost i ostvarila se nakon približno pola stoljeća kada je Mađarska Kraljevina raskomadana, ikao je on na jednu takvu opasnost pravovremeno skrenuo pozornost.

Đuro Franković

Comments are closed.