Izgubljeno, pa nađeno

Moto:

Ako neki čovjek ima sto ovaca pa jedna od njih zaluta, hoće li  ostaviti  devedest i devet i poći tražiti zalutalu? I ako se dogodi

da  je   nađe, zaista vam kažem da joj se raduje više no onima devedeset i devet koje ni su zalutale… (Po Evanđelju)

– Promislite o čitavom vašem dosadašnjem životu! – citira dobronamjerne riječi svećenika franjevca Silvestar (nadalje: S), kada se poslije dugogodišnjeg propusta odlučio na ispovjed i svetu pričest. Više činjenica mu je išlo na ruku za kajanje, baš sad.

 –Prigoda, koja se više ne vraća! – mislio je krajem prosinca 2012. godine. Ovaj dio godine je za njega više nego zanimljiv. I ne samo zbog njegovog imendana, naime, tada i slavi rođendan, ovaj put 63. po redu! Povrh toga, prije 40 godina sklopio je brak, doduše samo građanski. O crkvenom u ono vrijeme nisu mogli ni razmišljati, obadvoje kao seoski nastavnici, bojali su se da će ih izbaciti s radnog mjesta. Općinski sekretar partije rigorozno je pratio i privatni život svojih podanika. Jednog su mladog službenika seoskog savjeta otklonili sa položaja, jer su njegovo novorođenče djed i baka tajno odnijeli na krštenje. Isto su činili sa svojom unukom curicom S-ovi roditelji, ali o tome ništa nije znala moćna osoba ondašnje vlasti. A sada se pripremaju ponovo izreći „DA”.

Dakle: vjenčanje našeg mladog para krajem prosinca 1972 . godine u Sumartonu, u  zgradi seoskog savjeta, točnije u klubu KISZ-a (Komunističke omladinske organizacije), i pred većeg broja svatovskih uzvanika pioniri  i ostali omladininci,  ucenici mjesne skole  zaista su ih dirljivo, sa prigodnim programom pozdravili. Vjenčao ih je poštenja-vrijedan  tadasnji  načelnik, József Németh. A sad, poslije 40. godina, najzad stoje pred licem Svemogućeg, kod oltara Svetog Martina. Gospon  plebanoš István Marton posvećuje njihove prstene.

 

-Trajno zlato, kao naš brak! – primjećuje S.

Prema želji para na ceremonijalu je prisutan samo uži krug obitelji i rodbine.

Pričekajmo 50. godišnjicu!  Onda će nas puno više biti –  komentiraju zajednički S-ovi. Svećenik je u ritual unio hrvatske elemente, dokazujući kako je potpuno nacisto time, što S. ni za trenutak nije napustio svoj identitet, mada je kroz čitav svoj aktivni život  proveo na mađarskom jezičnom području. Zaorila se tako pjesma „Na to mlado ljeto veselimo se, mladoga Kralja mi molimo!” Zatim u ruke slavljenika gospon plebanoš stavlja hrvatsku pjesmaricu, otvarajući je na stranici gdje je pjesma  „Zdravo Djevo…”. Svi zajedno pjevaju refren jedne od najpopularnijih hrvatskih marijanskih pjesama: „Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša majko, naša zoro zlata…”

Nada jubilarnog para je njihov unučić. Njega  već sada, ima dvije i po godine, zanima što se događa i kako je u Sumartonu.  Znatiželjan je, marljivo ponavlja neke hrvatske riječi, izraze, rečenice. I zbog toga su ponosni djed i baka, što je sa  njima pred oltarom i voljeni unučić. Rijetko tko se može sa time hvaliti.  Malom sve privlači pažnju: dugo, bijelo odijelo svećenika, zanima ga, za njegovo uho još neobična, crkvena glazba, glas orgulja, pažljivo gleda što se dogada u pozadini, na koru ili u sakristiji.

Vidite, danas sija sunce, i nebo je veselo, raduje se zbog obraćena  grješnika! – govori svećenik, dodajući: – Bog traži i nalazi izgubljeno. Tko traži ovcu, pa mu se posreći i pronađe je, stavlja je na svoja ramena. Takav je dobar pastir.

Neizbježna  nam  je dužnost da sredimo, nadoknadimo sve svoje restancije – sumiraju jednoglasno  S-ovi. Radi svoje isprike, kao olakotnu okolnost njihovoj duši spominju: nisu oni potpuno zalutali, nisu se potpuno izgubili. Nikad, ni za sekundu nisu skinuli sa uma, nikad nisu zatajili da su rimokatolici. Istina, svetu ispovijed su zanemarili, ali u hram Božji su i do sada često  navratili. Nije im proteklo  čak ni ljetovanje na hrvatskom Jadranu, da u nedjelju ne idu na svetu misu, ma gdje bili, na sjeveru ili na jugu. Na to je i supruga Mađarica pripazila. Nju  privlače naročito svete pjesme ispjevane u višeglasju.

-Potpuno je drugačiji ovaj svijet,- uspoređuje S., koji je priklonjen mudrovanju, današnjicu sa onime što je bilo prije 40 godina. –Ljepša, sretnija, slobodnija su nova vremena. Tom osjećaju komfora ni politika ne može zasmetati. Svakako  treba cijeniti slobodu, vjenčamo, gdje hoćemo, ne plašivši se ni od koga. Hvala Bogu što nam se i novog, boljeg zivota posrećilo.

 

 Josip Mihović

 

Na slici: župnik István Marton sve više hrvatskih elemenata pokusava unijeti u crkveno slavlje.

Foto: Marko Goda

 

 

Comments are closed.