Još jednom o Uskrsu

Varijacije na temu

Postoje neobične predstave za koje smo, bar mi iz grada, znali samo sa sati književnosti. Zvala su se crkvena prikazanja i vremenski smještena u prohujala stoljeća.

Prvo takvo prikazanje vidjeh uživo 11. studenog  1994.g. u Pečuhu u crkvi sv. Augustina kada je gostovalo čuveno Hvarsko pučko kazalište s redateljem Marinom Carićem. Pa ipak, meni je draža Muka gospodina našega Isusa Krista Hrvatskog kazališta iz Pečuha. Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika možda je malo predugo, možda je u pitanju dijalekt, možda danas muškarci ipak ne trebaju igrati i ženske uloge … Sve u svemu, mene je Muka osvojila dinamičnošću, filmičnošću, pjevanjem, arhaičnom štokavicom …

Tata pogleda moj katekizam za osnovnu školu.

  • Što učiš?
  • Evanđelje na Cvjetnu nedjelju. Isusov ulazak u Jeruzalem.
  • Ljudi su takvi – reče čvrsto. – Klicali su mu kada je ulazio u Jeruzalem i mahali palmovim

grančicama mira. A pet dana iza toga pogubili su ga. Razapeli. Vikali su: Raspni ga, raspni! Smrt njegova na nas i djecu našu!

Tata se uspravio i pružio preko stola kao da me želi zaštititi, ali udarac njegovih riječi zgodio me posred prsiju. Taj glas pun predbacivanja svekolikom ljudstvu ovoga svijeta. Htjela sam upitati jesu li ga razapeli baš ti koji su mu klicali, ali bilo bi to prebolno izustiti. (Višnja Stahuljak: SJEĆANJA)

Patnja je univerzalna ljudska kategorija. Svakodnevno se potvrđuje. Još od pretužne Majke i njezina božanskog Sina. Nije čudo što su žene po selima plakale. I meni je bilo teško pri srcu kad sam prvi put gledala pasijsku igru. Ovaj dobri puk nije stvoren za zlo. Stoljećima trpeći zlo drugih ostaje dobar. Kao u nekoj bajci.

Što su mislile Marica i Anica iz Kukinja kad su me kao nevješto upitale: Pa je li narod dobar? Bar meni nisu trebale uputiti takvo pitanje. Danas, čini se, i biti dobar postaje mana, nedostatak. Za sebe samoga. Ipak, radujem se što su ljudi dobri i što će takvi sigurno ostati. Unatoč svemu i opstati.

To žarko želim svima diljem Bosne Srebrene, stoljećima prikovanim na tvrdo drvo križa, koji su u ovom krvavom a besmislenom ratu dovedeni do posljednjeg čina. I moje posljednje retke prekriva zamagljen pogled kao kad sam pisala: Zemljo, Bosno … Možda ih ipak spasi dobrota pa uskrsnu na svojim pragovima. Ne samo o Uskrsu …

Leona Sabolek

Comments are closed.