Lukoviški župnici

Katolička duhovna obnova hrvatskih naselja

U 18. stoljeću u multietničnoj regiji našli su se sve češće takvi svećenici koji su govorili tri-četiri jezika. Nerijetko su svećenici poznavali i kajkavsko-hrvatski i štokavsko-hrvatski (slavonski) jezik. Josip Mazaroni, rodom iz Dalmacije, studirao je u Pečuhu te je zbog potrebnih jezičnih sposobnosti premješten u podravsko Lukovišće. Svećenik u Sigetvaru Gábor Czigány govorio pet jezika, drugačije i ne bi mogao obavljati svoju službu u gradu s mješovitim življem, gdje su živjeli Hrvati, Mađari i Nijemci.

Unatoč tomu da su biskupi s naročitom pozornošću pratili sudbinu župa u Podravini, u slučaju župnika velika je bila fluktuacija u vidu preseljavanja u druge katoličke župe. Svećenicima je podravsko močvarasto područje, raštrkanost župa prouzrokovalo niz neugodnosti, ponajviše onima koji su ranije navikli na od toga odudarujuću sredinu i okoliš. Nije slučajno da je u južnošomođsko naselje Lukovišće imenovani župnik Mazorani zatražio premještenje u Srijemsku biskupiju, računajući od na udobniji župni ured. Visokobrazovani svećenik Josip Antun Mazorani bio je od 1738. četvrti župnik Lukovišća, koji je govorio „lingaus latinam, italicam, illyricum et germanicum” tj. latinski, talijanski, hrvatski i njemački.

Prvi župnik Lukovišća 1718. bio je paroh u Sigetu Karlo Josip L. B. Zehentazer, njega slijedi Stjepan Brozović rodom iz Bribira u Dalmaciji, župom upravlja od 1721.-1737.  Brozović iz tog mjesta prelazi u Bužak također napučen Hrvatima (mađarski Buzsák, ispod Balatona, Vesprimska biskupija).

Treći po redu lukoviški župnik bio je Marko Tomašević, od 1737. godine. Poslije Mazoranija Jakob Španić kapelan u Bogdašinu (Bogdása) od 7. listopada 1751. postaje lukoviškim župnikom. Njega slijedi Tomo Jelačić, Hrvat, rođen 1724. koji studira u Zagrebu te filozofiju uči na visokom učilištu u Budimu. Ivan Staršić bio bi po redu sedmi lukoviški župnik, rođen je 25. kolovoza 1730. u Pandrofu (u Austriji), u blizini Šoprona, učio kod pavlina.

Osmi po redu župnik bio je Josip Cerković, rođen 1722. u Karlovcu, u Hrvatskoj. Raspolagao je doktorskom titulom te ranije obavljao službu u Nijemetu, na domak Pečuha, i u Tordincima. Svećenici su dakle pristigli sa hrvatskih katoličkih područja a u ovoj regiji, izuzev Zagrebačke teologije, utemeljene 1606., nije postojala druga crkvena edukacija. Pokretanjem  sjemeništa u Vesprimu i Pečuhu od 1740.-tih godina, došlo do preokreta postojeće tendencije, naime biskupije u južnom Podunavlju bile su sposobne same educirati svoje svećenstvo.

 Župnikom u Lukovišću postaje 1. travnja 1767. te sve do svoje smrti 20. ožujka 1787. obavlja službu Stjepan Lupi, rodom iz Italije. Slijedi ga Toma Čolić iz Slavonije, tj. Hrvatske. Slijedeći župnik (1813.-1823.) bio je Hrvat rodom iz Pečuha, po imenu Antun Jaranji, sin opančara u tom gradu koji je svojim marom stekao solidno imanje a čiji je testament na hrvatskom jeziku vjerno svjedočanstvo pobožnosti hrvatskog puka u Pečuhu te odražava i gospodarsko stanje ove obitelji, kao i njezino uzdizanje, napredovanje. Valentin Kozma u Lukovišće stiže iz Pali, iz kotara Šoprona, koji je također deset godina župnik u ovom podravskom selu, sve do 1. srpnja 1833., kada ga slijedi Antun Jozipović iz Pečuha, koji će se ovdje zadržati od 1833.-35. godine, nastavljajući službu u Podgajcima. Rodom iz pomurskog Sepetnika (Szepetnek, danas asimilirano hrvatsko naselje), župnikom (1835.-1840.) postaje Josip Vukić. Njega slijedi petnaesti župnik po redu (1840.-1843.) Josip Balogh. Nakon ovog krakog župnikovanja bit će premješten u Viljevo s one strane Drave. Slijedi ga Ivan Glatz iz Grabovca, te Ivan Capjak iz Chizsne (županija Árva u Gornjoj Ugarskoj, danas Slovačkoj; župnik je od 1844.-1849.). Osamnaesti po redu župnik bio je Ivan Šterba (ulazi čak i u mjesne predaje Lukovišćana) rodom iz Velike Kikinde (Nagy Kikinda, danas u Vojvodini, Republika Srbija).

(Tekst se uglavnom temelji na studiji Josephusa Brüsztle, Zoltána Gőzsyja, Imre Ressa i Stjepana Sršana.)

Đuro Franković

Istaknuta slika: Misno slavlje u Lukovišću. Snimio Akoš Kolar.

Comments are closed.