Moje Valentinovo

Iz čitanke NARODOPIS za učenike 5-8. razreda

sastavio: Đuro Franković

Baš smo mi nekad znali da je Valentinovo dan zaljubljenih i dan darivanja. Pogotovo mi klinci. To smo u novije vrijeme pokupili valjda od Amerikanaca kako bi se i na taj način približili Zapadu. Za nas je bio Sv. Valentin dan ptičjeg pira, pa smo išli, kako se to onda reklo „po čuturke”. Naime, stariji bi nas uvjeravali da tog dana negdje na udaljenom mjestu od kuće u nekoj živici ptice održavaju svoj pir i samo se treba bos prišuljati tom mjestu i pokupiti male staklene vrčeve i čuturice iz kojih ptice piju. A i zime su nekad bile drukčije: kad bi nam na Tomaševo zabubao snijeg, nismo ga se riješili sve do Jožefa. Što bi djeca radila u toj dugoj i dosadnoj zimi? Obuću je trebalo čuvati za svečane prigode, a kad bi se raskvasila dva dana ju je trebalo sušiti da bi mogli ponovno na sanjke. Nije bilo, ni radija, ni televizije, koje danas i previše vežu djecu uz sebe.

Prošli bi mnogo očekivani božićni blagdani, na krampusa i njegove šibe već bismo davno zaboravili, a i zvjezdarenje za Sv. Tri Kralja već je bilo dugo iza nas. Eh, Valentinovo je bilo nešto izuzetno, što je razbijalo tu tmurnu, zimsku monotoniju i golicalo našu maštu pred pokladne ludorije. Istinabog i za to su trebale određene pripreme. Danima smo hranili mrvicama kruha i raznim sjemenjem vrapce, sjenice, zebe i druga jadna i gladna ptičja stvorenja kako bi do Valentinova što bolje ožednjeli i koristili više čuturica. I to je bila mudrost starijih, da nas nekako uposle, a i da hranimo gladni ptičji svijet.

Akciju sam dogovarao sa susjedom Boltom. U tajnosti, nitko za naše dogovore i razgovore nije smio znati. Svaki dan bih od jutra sjedio u njegovoj radionici, gdje je iz drva izrađivao neka poljoprivredna oruđa. Otvorenih ustiju upijao sam svaku riječ iz njegovih maštovitih priča i savjeta.

– Znaš, na Valentinovo moraš rano, još prije svanuća otrčati bos tamo, do one živice. Tamo će biti prostrt stolnjak sa stotinama malih čuturica. Bit će ih svakakvih: zlatnih, srebrenih, staklenih, obučenih u kožu s prekresnim šarama. A ti samo izabereš koju hoćeš i poneseš kući. Ali ptice moraš svakodnevno hraniti kako bi te prepoznale kad im prilaziš. Inače sve pokupe prije tvog dolaska i ništa nećeš naći.

Marljivo sam hranio ptičice i nestrpljivo očekivao taj presudni dan. Svakog dana slušao bih nove i nove priče koje bi bile sve uvjerljivije, što je još više podgrijavalo maštu. Tome u prilog išao je i prekrasni mali stakleni vrč, koji je stajao na staklenom ormaru.

Takvog sam vidio jedino u crkvi kad bi velečasni iz njega ulijevao u kalež vino i vodu.

Upravo taj vrč „osvojio” je Bolto, prema njegovom pričanju, na Valentinovo, nekad davno, kad je bio mojih godina.

– A što samo jedan, kad ih tamo ima toliko? – znatiželjno sam upitao.

– Eh, nije to lako izabrati – spremno dočeka stari lisac. – Istina da ih ima na stotine, ali meni je bio baš taj najljepši.

Što nije uzeo bar još jedan, pa se ne bih ja morao sada patiti bos po tom dubokom snijegu? Primijetio je Bolto žar u mojim očima kad bih promatrao vrč, i predusreo moju želju.

– Ma, ja bih ti ga poklonio, meni više ne treba, ali znaš, kad bih ti ga dao, on bi se jednog dana jednostavno raspao u tvojim rukama. To moraš baš sam uzeti od ptica.

Pokušao sam jednog popodneva nadmudriti i ptičice i starog Boltu. Išuljao sam se do stotinjak metara udaljene živice probijajući se kroz visoke nanose snijega. Zaista u živici je bilo čitavo jato ptica, koje su veselo čavrljale i tek ih je moj dolazak uznemirio pa su se razletjele na sve strane. Razočaran vratio sam se i Bolti ispričao moj doživljaj.

– E, moj sokole, ne vrijedi, nije svaki dan ptičji pir. To je samo na Valentinovo. A druga stvar, zaboravio si da moraš ići bos, inače ništa od čuturica.

Da, razmišljao sam, Bolto je u pravu. A prisustvo ptica u živici još je više pokrijepilo njegovu priču.

Konačno je došao i taj dugo očekivani dan. Noć uoči sanjao sam stotine čuturica kako mi padaju iz ruku. Uspio sam spasiti samo jednu i ta mi je bila najljepša. Bila je baš kao ona s Boltinog ormara. Iz kuće sam se iskrao potiho, da ne probudim ukućane. Vani je nesmiljeno brijao sjeverac noseći sa sobom sniježnu pljevu. Cipele sam samo navukao na noge: ionako ću ih morati skinuti na Boltinom pragu i dalje nastaviti bos. U onoj brzini zaboravio sam obući kaput, jer što ako me netko od djece pretekne? Bilo bi onda sve uzalud!

Ni danas ne znam kako sam dospio do Boltine kuće, ostavio cipele na stubama i hrabro jurnuo iza kuće prema živici. Tabani su užasno bridjeli, ali na to nisam mislio. Zapao sam u prvi nanos desetak metara iza kuće. Svi moji napori da savladam duboki nanos bili su uzaludni. Koprcao sam se u snijegu kao utopljenik i očajno dozivao u pomoć. Sjećam se samo da je dotrčao nekakav čovjek u dugim bijelim gaćama i da me izvukao iz snijega svojim golemim ručetinama. Bio je to Bolto koji je u krevetu čuo moje dozivanje.

Povremeno sam se budio iz sna rashlađen oblozima koji su se pušili. Oko mene su stajale neke nepoznate žene i potiho mrmljale molitvu. U jednom času prepoznao sam i glas susjedne Jagice, Boltine žene, koja je rekla:

–Taj stari bedak i njegove priče. Moglo se dijete smrznuti tamo u snijegu!

Sve mi to nije bilo važno, jer sam krajičkom oka na noćnom ormariću ugledao mali stakleni vrč.

Martin Mihaldinec