Neki manje poznati podaci o pjesniku Mati Meršiću Miloradiću

Preminuo je u Bizonji, sahranjen je 15. veljače 1928. godine.

U matičnu knjigu rođenih u Frakanavi mjesni župnik Martin Zeichmann o Martinu Meršiću upisuje da mu se otac zove Ignacije a mati Terezija Galović, te krsni otac mu bješe Franjo Bubić i njegova supruga Terezija. „Roditelji su mu vodili gazdinstvo. Njegov otac je nastojao skromni prihod malog seoskog imanja nadopuniti prihodom iz trgovine konja i drugom trgovinom. Majka mu je bila druga supruga njegova oca, navodi o Meršićevoj obitelji János Haller koji se je oslonio na priopćenja svojih suvremenika, ali donosi podatke i o njegovom bratu.

Mate Meršić Miloradić stihove je počeo pisati u svojoj 53 godini te se ovako prisjeća na svoje školovanje kada živi kao siromašno dijete.

Kiseg su me školit dali

Siromaški moj otac,

Mučno za me stan plaćali,

Kruh i rube s doma slali,

Slali kadgod i persnac…

 

Pratež moja preuboga,

A želudac zdrav i mlad!

Kruha malo, nek suhoga,

Bome, dostkrat još ni toga…

Znam, o znam ja, ča je glad!..”

* ruba – odjeća; presnac – pogača od krumpira; pratež – odijelo, odjeća, ruho; nek – nego; dostrkat – (više puta)

Mate Meršić prvi razred gimnazije završio je ovim uspjehom: iz tri predmeta bio je vrlo dobar, a iz svih ostalih predmeta odličan, tako da je uvršten među „odlične” učenike. I tada mu se život naglo promjenio što doznajemo od njegova suvremenika János Horvátha (Čepreg 1853. – Budimpešta 1945.) koji je svoje memoare sastavio koncem 1930-tih godina te se u njima prisjeća i Mate Meršića.

„U četvrtom razredu, u školskoj godini 1868/69. došlo je do velikih promjena u mom životu. Sudac okružnog sudbenog stola Károly Tóth imao je tri sina. Svi su bili slabi učenici. Sudac je ovu nevolju htio popraviti na taj način da je najboljem učeniku u četvrtom razredu Mate Meršiću (Horváth mu navodi ime Mersich Mátyás) osigurao hranu i kvartilj, koji je skupa stanovao s njegova tri sina; učio, jeo i šetao s njima, ustvari, bio je njihov kućni učitelj. Međutim, kiseška gimnazija nije dulje trajala te je Meršić nakon četvrte godine, iz četvrtog gimnazijskog razreda bio primljen za „malog svećenika” u biskupski licej (seminarij) u Đuru. Njegovo zvanje kućnog učitelja je time prestalo… te sam ja stupio na mjesto odgajatelja Mate Meršića. …

Bio sam lijepo primljen. Sjedio sam među djecom za stolom a milostiva gospođa kao što je svojim snivima tako i meni grabila u tanjur iz svakog jela moju porciju. Moja porcija nije bila velika ali nije bila ni mala; omršavio sam i izgled mi nije bio najbolji, jer su me djeca, naročito Károly, mnogo sekirali, ali sam i mnogo bdio (navikao je na noćno čitanje stihova.)…”

Najvjerojatnije ista sudbina je zadesila i Mate Meršića kućnog odgajatelja djece obitelji Tóth. Svršetkom niže četverorazredne gimnazije Mate Meršić školovanje nastavlja u Đuru, gdje završava više razrede, počam od svoje 18-te godine, a 1972. imao je 22 godine kada je proglašen „odlično zrelim”.

U gradu Đuri je posvećen za svećenika. Poziv i služba kapelana ga vodi u Filež i Velik Borištof a kasnije u Bizonju (Bezenye). Ovdje djeluje pedeset godina kao župnik („farnik”). Preminuo je u Bizonji te sahranjen 15. veljače 1928. godine.

(LITERATURA: dr. János Csepregi Horváth Életem (Moj život) I. rukopis, str. 21–22. Rukopis se nalazi u vlasništvu unuke Judite Wessely, udove Kázméra Csepregi Horvátha.)

Đuro Franković

Comments are closed.