Pročitajte propovije nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića koju je održao u povodu dvadesete godine od uvođenja vjeronauka u škole u Hrvatskoj
Propovijed na Katehetskom danu Riječke nadbiskupije, 27. kolovoza 2012.
Draga braćo i sestre!
1.
Skori početak nove katehetske godine i podjela mandata za poučavanje vjeronauka u školi većem broju vjeroučitelja i vjeroučiteljica povod je ovog našeg liturgijskog skupa. Prošle godine navršilo se dvadeset godina od uvođenja vjeronauka u škole, čime je i župna kateheza dovedena u posve novi položaj. Zbog toga smo smatrali potrebnim učiniti stanovitu „inventuru“ stanja vjerske pouke u školama i u župama nakon dvadeset godina prenošenja vjere na djecu i mlade u novim okolnostima. Moram priznati da je u školama proveden temeljitiji uvid u tu problematiku nego u župama. No i o ovome postoje upiti i ankete na temelju kojih je moguć prilično pouzdan zaključak. O jednom i od drugom, o školskom vjeronauku i o župnoj katehezi, govorit će se opširnije u radnom dijelu ovog Katehetskog dana, koji će se odvijati u dvorani Nadbiskupskog doma nakon ovog liturgijskog slavlja.
2.
Na povećanu pozornost i brigu za poučavanje i prenošenje vjere potiče nas Godina vjere, koju je papa Benedikt XVI. Apostolskim pismom u obliku motuproprija nazvanog „Vrata vjere“ proglasio u povodu pedesete obljetnice početka II. vatikanskog koncila i dvadesete obljetnice objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, a otvorit će je 11. listopada ove godine, točno na dan kad je počeo II. vatikanski koncil. Cilj je koncila bio obnoviti Crkvu, a znamo da to uključuje obnovu onih koji je sačinjavaju. To su vjernici: laici, redovnici, svećenici, biskupi. Crkva će se kao zajednica i institucija u onoj mjeri obnoviti i u novom svjetlu zasjati u kojoj se obnovi svaki njezin član ili članica. Ono pak na čemu Crkva počiva i što je čini Crkvom jest upravo vjera, ona vjera koju je u Cezareji Filipovoj prvi ispovjedio Šimun Petar, zbog čega ga je Isus nazvao „stijenom“ na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Sjetit ćemo se kako je neposredno prije svog izbora za papu tadašnji kardinal Ratzinger u jednoj propovijedi rekao da je Crkva poput lađe koja na sve strane pušta vodu. Sada kao papa želi to stanje sanirati, ali ne sam nego zajedno sa svim članovima i članicama koji su s njime na brodu koji se zove Crkva, dakako, računajući pritom poglavito na pomoć onoga koji tim brodom kormilari. A to je naš Gospodin Isus Krist koji je rekao da se ne bojimo nikakvih valova ni oluja, jer je on s nama u sve dane do svršetka svijeta. Obnoviti Crkvu sazidanu na vjeri u Isusa Krista Sina Božjeg i našeg Spasitelja znači učvrstiti u vjeri sve one koji je sačinjavaju, koji su u njoj. Budući da vjera ima svoj subjektivni i objektivni aspekt, subjektivni koji se odnosi na povjerenje i pouzdanje u Boga, i objektivni kad umom, a zatim i srcem prihvaćamo ono što je Bog o sebi i svome naumu s čovjekom objavio, Godina vjere i obnova Crkve pretpostavljaju da ćemo se svi mi koji smo njezini članovi truditi oko obnove svojeg pouzdanja u Boga, imajući pred sobom Abrahama, praoca vjere, i Mariju koja se bezrezervnim povjerenjem stavila Bogu na raspolaganje.
Isto tako obnova vjere uključuje dublje upoznavanje istina koje se vjeruju. Zato Sveti Otac poziva sve vjernike, a to znači u prvom redu one koji vjeru poučavaju i prenose drugima, da u Godini vjere ponovno počnu izučavati dokumente II. vatikanskog sabora i Katekizam Katoličke Crkve, koji je plod koncilskog učenja. Koliko se mi koji smo učitelji i odgojitelji drugih u vjeri budemo sami oko toga trudili, toliko ćemo uspjeti i druge potaknuti da isto čine!
3.
U današnjem evanđelju čuli smo o Isusovu poslanju sedamdeset i dvojice učenika, nakon što je prije toga bio poslao dvanaestoricu. Time nam Isus doziva u svijest da je naviještanje evanđelja zadaća svih: hijerarhije i drugih vjernika. Dakle, u poslanju dvanaestorice i sedamdeset i dvojice možemo se prepoznati svi, jer Isus ne prestaje obnavljati poslanje, budući da je, kako kaže, žetva velika, a radnika malen broj. Time što šalje, Isus nam želi pokazati da u širenju evanđelja on ima glavnu riječ, dok smo mi samo njegovi poslanici, oni koji mu pripravljaju put. Dobro je to znati, kako se ne bismo umislili da sve ovisi o nama. No to ne znači da i mi nismo važni. Kad bi to bio slučaj, Isus ne bi bio poslao ni dvanaestoricu ni sedamdeset i dvojicu, ni nas danas. Prema tome, nema potpune evangelizacije bez odaziva i sudjelovanja svakog od nas, svakog kršćanina, svakoga koga Isus želi poslati. Znamo li, međutim, kakvi smo i kako su mnogi kršćani, svećenici i vjeroučitelji, mlaki i nehajni, opravdano se pitati kako će se u naše vrijeme Isusova radosna vijest dalje prenijeti. Potrebno je za to moliti Gospodina da u nama obnovi pastoralni žar i radost što smo njegovi poslanici i suradnici.
Broj sedamdeset je broj punine, što znači ne samo da Isus šalje u naviještanje sve svoje učenike nego i da je svaki čovjek i svaki narod adresat naviještanja. Bog nikoga ne isključuje iz svoga projekta spasenja, stoga ni mi ne smijemo nikoga isključiti. Koliko god, dakle, netko bio tvrdokoran, koliko god neko dijete bilo nestašno i nezainteresirano, Bog ga želi spasiti, a to znači da ga ni mi kao svećenici i vjeroučitelji ne smijemo otpisati. To će nam biti lakše prihvatiti sjetimo li se koliko se sami opiremo Božjoj milosti, ali Bog zbog toga ne diže od nas ruke.
Izvrstan primjer kako se nikada ne odustaje od čovjeka kojega treba privesti Kristu daje nam majka sv. Augustina, sv. Monika, čiji spomen danas slavimo. Njezin je sin trideset godina odbija Krista i njegov put spasenja, ali majka nije prestajala moliti i žrtvovati se za njegovo obraćenje. Na kraju je bila uslišana i sin joj je postao ne samo dobra kršćanin nego i svećenik i biskup, štoviše, jedan od najvećih crkvenih naučitelja. Tko zna možda se upravo i među onima s kojima imamo najviše poteškoća u izvođenju vjeronaučne nastave ili župne kateheze skriva neki novi Augustin? Zato ne smijemo nikada dizati ruke od takvih, zapravo ni od koga od Boga poslanog na naš životni put.
4.
Činjenica da Isus svoje učenike šalje dva po dva trebala bi također biti predmet naše pozornosti. Već u Ponovljenom zakonu 19, 15 stoji: „Neka presuda počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka.“ Zbog te vjerodostojnosti vjerojatno se i kod prvih kršćanskih misionara ustalio običaj da ne idu sami, nego uvijek po dvojica: Pavao s Barnabom, Branaba s Markom, Pavao sa Silom itd. Isus kao dobar poznavatelj ljudi znao je da je evangelizacija prezahtjevna za jednog čovjeka. Uostalom, moderno društvo na svim područjima zahtijeva timski rad. Ne vrijedi li to i za novu evangelizaciju u naše vrijeme, bilo da se ona ostvaruje u župnom pastoralu, bilo na način školskog vjeronauka, bilo da smo poslani k onima koji su kršteni, ali nisu praktični vjernici, ili k onima kojima Krista tek treba navijestiti? Koliko smo, dakle, spremni za timski rad u ostvarivanju svoga poslanja, koliko nam je bliska i srcu prirasla zamisao o evangelizaciji kao zajedničkom djelu? Očito je da nam Isus i prva Crkva takav način evangelizacije predlažu. Zato se u svom pastoralnom radu moramo čuvati svakog „soliranja”.
5.
Šaljući učenike, Isus im kaže da nikoga usput ne pozdravljaju. Taj savjet nema nikakve veze s neuljudnošću. On se odnosi na žurnost evangelizacije, zbog čega navjestitelji ne smiju trošiti vrijeme na nebitne stvari, kao što je usputno pozdravljanje i čavrljanje. Koliko smo svjesni te žurnosti, znat ćemo najbolje ako se ispitamo na što trošimo svoje dragocjeno vrijeme.
Isto tako Isus zapovijeda da učenici trebaju jesti što im se ponudi, čime zapravo od njih očekuje prilagodljivost običajima i načinima razmišljanja onih kojima se obraćaju. Prava evangelizacija ne odbacuje ništa od onoga što je u dotičnoj kulturi vrijedno i pomirljivo s duhom i istinom evanđelja. To zahtijeva i od nas danas veliku prilagodljivost i sposobnost procjene što u načinu i kulturi života onih kojima smo poslani prihvatiti, a što dobaciti kao neprihvatljivo s porukom koja nam je povjerena da je prenesemo. Da bismo za to bili sposobni, potrebno je kako trajno proučavanje i upoznavanje prilika tako i prevođenje poruke vjere u uvijek nove, slušateljima što razumljivije izričaje. Svećenik, vjeroučitelj, bilo koji vjernik neće moći nikakvim materijalnim sredstvima ili tehničkim pomagalima nadomjestiti propuste koji nastaju zanemarivanjem trajnog usavršavanja, trajnog upoznavanja i uspoređivanja „duha vremena” i duha povjerenog nam evanđelja.
6.
Osvrnimo se na kraju i na ono što nam poručuje sv. Pavao u današnjem čitanju iz njegov prve poslanice Korinćanima. Kako smo čuli, on naglašava kako naviještanje evanđelja nije privilegij, nego teška dužnost koju je on primio od Krista i mora ju ispuniti. Dobro je, braćo i sestre, češće se sjetiti tih Pavlovih riječi. Naviještanje evanđelja, poučavanje i odgajanje u vjeri, to je dužnost koju nam je Krist povjerio i on očekuje da je ispunimo! Evanđelje nije poput robe koju možemo za sebe zadržati, nego radosna vijest koju besplatno moramo naviještati i drugima predavati. Prema Pavlu, apostolska je služba replika Isusova poslanja, a to znači da se i u izvršavanju našeg poslanja mora ponoviti ono što je Isus učinio kada je postao sluga sviju radi nas i našeg spasenja. Zato Pavao kaže: „Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim!” (1 Kor 9, 22). Daj Bože, da i svaki od nas može tako reći za sebe: „Svima sam sve, da bih pošto–poto barem neke priveo Kristu!” Amen.
