Pečuški advent

Postala je tradicija da se u vrijeme došašća pripređuje Hrvatski dan u Pečuškoj katedrali.

Biskup na Hrvatskom danu u Pečuhu

17. prosinca 2017.

Požeški biskup Antun Škvorčević na poziv pečuškog biskupa Görgy Udvardyja  pohodio je 15. prosinca Pečuh u pratnji Ivice Žuljevića, prepošta Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi te sudjelovao na Hrvatskom danu koji je u okviru adventskog programa organizirala tamošnja Biskupija zajedno s Hrvatskim klubom „August Šenoa“. U Biskupskom dvoru biskup Antun se susreo s biskupom Udvardyjem  i petoricom svećenika koji govore hrvatski jezik te vode  pastoralnu brigu za Hrvate u toj Biskupiji. Tijekom zanimljivog razgovora o različitim vidovima života katolika u Madžarskoj, dotaknuli su se i pitanja Hrvata u Pečuškoj biskupiji, koja u okviru svoga Ordinarijata ima za njih poseban pastoralni odsjek. Istaknut je problem manjka radnih mjesta u južnoj Madžarskoj te mladi Hrvati zajedno s drugima odlaze u druge krajeve tražiti svoju budućnost. Među ostalim biskupi su razgovarali i o mogućnostima međudržavne suradnje da se putem europskih fondova obnovi Stari Grad u mjestu Kaptol pokraj Požege, gdje je u srednjem vijeku djelovao Požeški zborni kaptol sv. Petra, a utemeljila ga Pečuška biskupija. Projekt je predstavio prepošt Žuljević, izvijestivši o trenutačnoj fazi izrade potrebne dokumentacije. Uređenje tog zdanja od interesa je dviju biskupija te će one zajednički nastojati tražiti način da se ono i ostvari.

Nakon objeda biskup Škvorčević je u pratnji biskupa Udvardyja razgledao prostore nekadašnje žitnice, uređene europskim sredstvima za muzej i pastoralne potrebe. Potom su biskupi i svećenici bili nazočni na adventskom koncertu u Katedrali sv. Petra, koji je u organizaciji Hrvatskog kluba „August Šenoa“ i njegova predsjednika Miše Šarošca izvela Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“. Uz predstavnike Hrvatske državne samouprave u Madžarskoj, na koncertu je bio nazočan i Mladen Andrlić, hrvatski veleposlanik u Budimpešti. Na početku programa pozdrav je uputio domaći biskup Udvardy a potom i biskup Škvorčević. Naglasio je kako hrvatska katolička posebnost predstavlja bogatstvo različitosti Katoličke Crkve u jedinstvu, i kako je u hrvatsku božićnu pjesmu utkana vjera, nada i ljubav hrvatskog čovjeka, koja će po ovom koncertu progovoriti svojom ljepotom pod svodovima Katedrale sv. Petra gdje su se okupljali Hrvati tijekom minulih stoljeća. Klapa je izvela izbor božićnih i drugih pjesama te je svojim snažnim i skladnim pjevanjem oduševila nazočne. Slijedila je sveta misa koju je u Katedrali zajedno sa svećenicima u prisutnosti biskupa Udvardyja predvodio biskup Škvorčević. On je na početku rekao nazočnim Hrvatima kako im je kroz pjesmu koju su slušali na koncertu duša već postala budnom za Boga, te ih je potaknuo da se ovog došašća približe Onome koji se svojim rođenjem u betlehemskoj štalici njima približio. Naglasio je kako su Hrvati od davnina postali dionicima dinamizma između Boga i čovjeka, između neba i zemlje, koji je pokrenulo božićno otajstvo te je pozvao nazočne da vjerničkom budnošću srca i raskajanom savješću zajedno stanu pred Boga te ovo slavlje bude snažno iskustvo njegove blizine.

U homiliji biskup je na temelju dnevnog čitanja iz Knjige proroka Izaije kazao kako je Bog u teškim kušnjama babilonskog sužanjstva poručio Židovima po proroku da im želi najveće dobro, i da se ono ostvaruje kad žive savez s njime vjerno vršeći zapovjedi. Biskup je istaknuo kako je Bogu jednako tako stalo do toga da Hrvati koji žive u Mađarskoj budu dobro. Ustvrdio je da je on u svojoj vječnoj ljubavi smislio svakoga pojedinog od nas i pozvao u život. Poslao je Sina svoga da postane čovjekom, kako bi nas svojom smrću na križu i ljubavlju moćnijom od smrti uzdigao do onog dostojanstva i punine života koju je za nas smislio kad nas je stvorio. Ustvrdio je da su tu istinu Hrvati oduvijek nastojali razumjeti po služenju Katoličke Crkve, koja im je trajno naviještala tko je njima Bog i tko su oni Bogu. Podsjetivši da Izaija u svojoj knjizi sedam puta naziva Boga »Svecem Izraelovim«, biskup je ustvrdio da je Bog također „Svetac Hrvata“, istaknuvši da je svetost uzdignutost iz naše označenosti prolaznošću, bolešću i smrću na drugačiju, višu razinu postojanja. Podsjetio je nazočne da su stvoreni za svetost, jer im je Bog u srce upisao istinu kako nisu određeni za prolaznost i smrt te čeznu za drugačijim životom. Rekao je da se svojim vlastitim snagama ne možemo izdići do željene razine postojanja, nego samo po Isusa Krista, koji nas je svojom mukom i smrću uveo u novi i vječni savez s Bogom a u krštenju učinio dionicima svoje pobjede nad smrću. Istaknuo je da istinski put do sreće ne ide  promjenama u gospodarskom ili nekom drugom sustavu, nego obraćenjem srca i savjesti kojim se sjedinjujemo s Isusovom vjernošću Bogu, ljubavlju koja nas čisti od naših nemoći, zla, grijeha, prolaznosti i smrti. Tada naša sreća, kako slikovito govori prorok, postaje velika kao rijeka koja se ulijeva u more, a naša pravda moćna kao morski valovi.

Tumačeći pravdu u prorokovom poimanju biskup je istaknuo da se ona ne svodi na  ravnomjernu podjelu materijalnih dobara, nego se odnosi na pitanje kome sam čovjek pripada. U tom smislu pravedan je onaj koji je svoj život položio u ruke Boga koji ga je stvorio i čije je on vlasništvo, a najveća nepravda je stanje u kojem se čovjek pojedinac i cijeli narod, opredijeli protiv Boga i tako osudi na smrt. Pozvao je nazočne da promisle o važnim egzistencijalnim pitanjima na koja ih potiču današnja sveta čitanja, da preispitaju kome u konačnici pripadaju, i je li žive pravednost pred Bogom. Osvrnuo se na činjenicu da je Hrvata u Mađarskoj sve manje, ponajprije zbog toga što rađaju sve manje djece, potom zbog odlaska mlađih naraštaja »trbuhom za kruhom«, konačno i zbog toga što okolnosti u kojima žive pogoduje njihovoj asimilaciji. Valja učiniti što je ljudski moguće da se hrvatsko ime ne zatre ovdje u Mađarskoj, no prije svega i nadasve trebamo se truditi da nam ime ne bude izbrisano pred Bogom, kako nas upozorava prorok Izaija. Pozvao je nazočne da budu vjerni Bogu, da žive po Isusovu modelu čovjeka, svjesni da pred Bogom u vječnosti nema ni Hrvata ni Mađara, nego samo čovjek koji jest ili nije njegov.

Biskup je još rekao da pred pitanjem jesmo li ili nismo Božji nitko ne bi smio ostati ravnodušan. Na ravnodušnost se žali Isus u današnjem evanđeoskom ulomku, predbacujući svojim suvremenicima da se pred životom ponašaju neozbiljno, hirovito poput djece u igri, te ne prihvaćaju niti Ivanov niti njegov poziv na obraćenje. Ravnodušnost je stanje u kojem se s čovjekom ne može  ništa ozbiljnije dogoditi, ostaje polovičan, na površini života, kazao je biskup. Tek oni koji sebe shvaćaju kao Božji projekt te su gorljivi za njega i s njime surađuju, može se ostvarivati onaj život za koji su stvoreni. Pozvao je nazočne da ovog došašća dublje otvore svoje živote Bogu te ih on snažnije zahvati i uzdigne na višu razinu postojanja u Isusu Kristu.  Još im je kazao neka nikome ne dopuste da im umrtvi hrvatsku dušu, stvorenu da bude Božja i u Bogu sretna, te im je poželio da ovoga Božića ožive u toj sreći.

Pjevanje na euharistijskom slavlju predvodio je ženski zbor Hrvatskog kluba „August Šenoa“. Nakon svete mise spomenuti Klub priredio je druženje u prostorima nedalekog hotela na kojem su bili također biskup Udvardy i Škovrčević te članovi Klape „Sv. Juraj“, pridonijevši svojim pjevanjem da večer bude ispunjena radošću. Opraštajući se od pečuških Hrvata biskup Škvorčević je kazao kako nam iskustvo ovoga dana svjedoči da je malo potrebno te nam život bude lijep i radostan: potrebno je imati vremena za Boga i jedni za druge, nastojati iskrenošću i toplinom srca biti jedni drugima blizu, pretočiti to u razgovor i pjesmu. Potaknuo ih je da takvi budu u obitelji, u crkvi te u svojim hrvatskim ustanovama i udrugama.

Istaknuta slika: Akoš Kolar

Tekst: Ivica Žuljević

Comments are closed.