Peta korizmena nedjelja (6. travnja)

Čitanje sv. Evanđelja po Ivanu (11,1-45)

U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: „Pođimo opet u Judeju!”

Kažu mu učenici: „Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?” Odgovori Isus: „Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.” To reče, a onda im dometnu: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: „Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: „Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!” Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!”

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” Odgovori mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”

Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: „Učitelj je ovdje i zove te.” A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: „Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro.” Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: „Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!” I zaplaka Isus.

Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!” A neki između njih rekoše: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?”

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: „Odvalite kamen!” Kaže mu pokojnikova sestra Marta: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.” Kaže joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: „Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.” Rekavši to povika iza glasa: „Lazare, izlazi!” I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: „Odriješite ga i pustite neka ide!” Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.