Pokoj vječni daruj njima…

Neki hrvatski pogrebni običaji

Kad se dođe s groblja, gazdarice, koje su pripremale karmin(j)e pitaju: Što je kazao pokojnik/kazala pokojnica? Odgovor je: Nek’ jedemo, nek’ pijemo, nek’ se veselimo! I svatko opere ruke u lavoru s vodom u koju se stavila žar, koja je naravno ugasla i koja se na koncu baca preko krova.

Pranje ruku poslije sahrane je, smatraju etnolozi, pogrebni običaj antičkog porijekla, naime, obitelj koja izgubi nekoga postaje ‘nečista’ i uz pomoć rituala prvih godinu dana od smrti pokojnika prolazi kroz proces ‘očišćenja’, dakle, pranje ruku je zapravo spiranje od smrti. Groblje prostor kojim “vlada nečistoća”, tako ruke peru svi, ne samo obitelj čiji je član umro. Od starih pogrebnih običaja malo se čuva, sjeća i prakticira.

Ukućani se, prema predaji, moraju pridržavati strogih pravila ponašanja da bi pokojniku omogućili neometan prelazak na drugi svijet i da bi sebe zaštitili od eventualnih neprilika.
Obavezno je čim netko umre odmah zapaliti svijeću kako bi duša imala svjetlosti na putu za onaj svijet. Kupanje i oblačenje pokojnika bili su ukućanima zabranjeni poslovi tako i kuhanje za karmine ili za moljenje prije ukopa. Mrtvo, uređeno tijelo, stavljeno pod gredu u prednju, samo rijetko korištenu sobu, treba dan i noć čuvati. Razbijanje neke posude označava konačan završetak pokojnikova stvarnog boravka u kući, time se štiti od zlih sila. Ogledala se pokrivaju, pokraj pokojnika na odru stavi se u čašu sveta voda, u nju grančica šimšira ili ruzmarina. Prema dogovoru sa domaćinima kruničarke i po koja žena iz rodbine okupe se i mole krunicu, u nekim segmentima izmijenjenu. Naprimjer kod žalosne krunice uz tekst otajstva dodaje se: koji je i za nju/za njeg trnjem okrunjen bio. Na kraju se moli ovako: …utrobe tvoje Isus, pomiluj duše vjernih/vjerniju mrtvih. Sveta Marijo majko Božja, moli se Bogu za nju pokojnu/za njeg pokojnog/za njih pokojne… Na kraju se molitelji časte kolačima, vinom ili nekim drugim pićem.

Za karmine pripremalo se svečano jelo, kokošja juha, kuhano meso sa sosom od rajčica ili hrena, sarma/punjeni kupus ili paprika, pečeno meso. Prije jela molio se očenaš, a prije sarme zdravomarija. Prije nego što se posluži juha, na stol su stavljeni kolači s orasima i makom, eventualno kuglov, od toga bi se slalo na kraju gozbe i doma.

Sjećanje na pokojnika, pokojne ukućane obilježavalo se na Sve svete ili Dušni dan/Dan mrtvih. Zvonaru bi se plaćalo i tada je zvonio samo za datu osobu. Na badnjak, poslije večere, domaćice nisu pospremale stol, ako se pokojni ukućani te noći vrate, neka imaju što pojesti. Misa zadušnica se plaćala kasnije i održavala u mjesnoj kapeli ili crkvi. Za vrijeme pokopa u groblju bližnji nariču, oplakuju pokojnika.

Pogrebni običaji se polako zaboravljaju, još se čuvaju neke molitve i pjesme koje se izgovaraju, odnosno pjevaju nakon obreda, kod groba pokojne osobe.

Foto: Akoš Kolar

Sastavila: Milica Klaić Tarađija

Comments are closed.