2. rujna 1031. stradao u lovu
Nazivi svetog Emerika hercega, sina prvog mađarskog kralja Stjepana, poznati su još kao Mirko, a u kajkavaca i Imbre. Njegov lik očuvan je poglavito u kajkavskim duhovnim napjevima. Manje je poznato da je bio patron crkava i oltara, pa čak i pečuškog tabačkog (kožarskog) ceha.
Dvije pjesme o svetom Emeriku, odnosno Imbriju, iz rukopisne pjesmarice Ivana Horvata, kantora u Prekmurju, Pomurju i Podravlju zorno svjedoče da se na tim prostorima nastojao utemeljiti kult mađarskih svetaca, uostalom i sv. Stjepana, sv. Ladislava, sv. Elizabete i sv. Margarete. Emerik već kao svetac vremenom postaje i patron nekih crkava na tim područjima.
Herceg Emerik bio je sin prvog ugarskog kralja sv. Stjepana i blažene kraljice Gizele. Njegovi autobiografski podaci točno ne navode datum njegova rođenja, a bilo bi to oko 1000. godine. O njegovom odgoju starao sv. Gerard, kasniji biskup, čiji se utjecaj na «anđeoskog mladića», prema svjedočanstvu crkvene pjesme, postaje od velikog značaja pa čak i na sam ishod njegova života. Prema popijevki mladić, herceg Imrija, noću je Boga molio, kojemu se i prepročio, a živio u strogom i asketskom duhu, dok hižni zakon, tj. brak nikada nije privolio, iako je po očevoj volji bio oženjen bizantijskom princezom s kojom je živio u potpunoj čistoći. Poznate su i opomene ili pismo na latinskom jeziku njegova otca kralja Stjepana koje upućuje svomu sinu Emeriku. U tim opomenama ili testamentu opisane su vladarske vrline, pod izvornim naslovom O odgoju i dobrim običajima. Na ove se opomene i u današnje vrijeme često pozivamo, tako i mi Hrvati u Mađarskoj, u kojima je uosatlom opisano i to da jaka država ovisi i o dolasku i prihvatu stranaca, naime tadašnjem ugarskom prijestolju bio je potreban primjereni vladar sa kršćanskim vrlinama koji se poput dobrog pastira stara o svojim podanicima.
Herceg Mirko je 2. rujna 1031. stradao u lovu kod Stolnog Biograda (mađ. Székesfehérvár) te je u tamošnjoj crkvi i pokopan.
Na incijativu kralja Ladislava, koji isto postaje svecem, papa Grgur VII. Emerika je proglasio svetim, kao i njegova oca, kralja Stjepana i biskupa Gerharda/Gellért.
Na Dan S. Imbria
Pozdravljam te denes Imbre Herceg sveti
v-Velikom Oltaru vovoj Cirkvi Sveti.
Patron Slavne Fare jesi Imbrihovzke
v-Nevoljaj pomažeš domače i ztranzke.
Za Patrona tebe negda su zpoznali,
Naši pervi ztarci ki su ovdi ztali
I zato po tvojem Imenu je Fara,
Ovdi poztavila na tvu Čast Oltara.
Tebe Jezuš dragi ljubil na tuliko,
Da ti je prikazal Neba svoju Diku,
Ter da grešno ljudztvo buš mogel pomoči,
Koji ti se vteče v kakvoj potreboči.
Mi anda Dušice hočemo se vteči,
Denes Godovnjaku tak pobožno reči,
Ogledni se Patron na nas milo doli,
Kak te grešno ljuztvo klečeč denes moli.
Mozbit zmed nas koji iz-Sveta premine,
Ležeč vu Zemljici na prah pepel zgnije,
Godovnjak ljubleni onda prosi Boga,
Da Duša bu v Diki Jezuša miloga.
Druga
Sveti Imri Herceg Sin Štefana Kralja,
Njegvomu življenju je još denes hvala.
Mladenec Angelzki on se je ozival
Žnjimi vu pajdaštvu večkrat je prebival.
On okol polnoči klečeč Boga molil,
v-Hižni Zakon iti nigdar ne privolil,
I po školah hodeč dobro se je vučil,
A čiztoču Tela Bogu preporučil.
Kajti Imbri herceg k-Bogu je zdihaval,
Vsega sebi Bogu svomu v-Ruke daval,
Govoreč o Bože prosim obznaniti,
Da ja tebi morem povolje vgoditi.
Nut svetlozt nebeska vsu Cirkvu razveti,
Da se mogel ov glas prav od vseh razmeti,
Čiztoču tve Duše divojačtva Tela,
Začuvaj tva Duša veke bu vesela.
Za ov Zavez njegov Otec neznajuči,
Zato Sina svoga ovako podvuči
Vzemi tebi jednu Devicu zpodobno,
Ka buš z-čina sudil prav Bogu vugodnu.
Sveti Imbri z-trahum Devicu zaručil,
Prav Boga boječu z-tihoma podvučil,
Čiztoču Angelzku da bi začuvala,
v-Zakonu kak seztra žnjim je prebivala.
Ovo peldu najsi vsaki napre vzeme,
Pobolšanja žitka na molitvu gene,
Nasledujmo njega v-molitve čiztoče,
On nas vu teškoče pomoči vse hoče.
Đuro Franković
