Uz blagdan kroz razne krajeve vodi nas Đuro Franković
Sveti Martin, biskup u Toursu u Francuskoj, bio je jedan od najomiljenijih svetaca u srednjem vijeku.
Sveti Martin patron je Gradišća i Županije Željezne i dijeceze. On je po cijelom svijetu zaštitnik bezbroj samostana, župa i crkvi. Jedan je od velikih svetaca Crkve. On je bio prvi nemučenik koga su počeli štovati kao sveca.
Sveti Martin rođen je u Sambotelu oko 316., tj. u rimskoj Savariji u Panoniji, a umro je 397. u Francuskoj. Postaje svecem odlukom crkvenoga sabora (sinoda) u Trnavi 1611. godine. U srednjem vijeku razvio mu se stanovit kult koji je vremenom zaboravljen.
Blagdan sveca Hrvati u Gradišću nazivaju svijeti Mertin, u drugim krajevima sveti Martin.
Blagdan se još naziva Martinje (Podravina, Pomurje) i Mertinja (Gradišće).
Ime sveca nose i neka hrvatska naselja u Mađarskoj: Semartin (Alsószentmárton u Baranji), Martinci (Felsőszentmárton u Podravini), Sumarton (Tótszentmárton u Pomurju).
Tragovi kulta svetoga Martina poglavito se naziru u naseljima koja nose njegovo ime. Primjerice, on je patron Martinaca u Podravini, još od srednjega vijeka, Sumartona u Zali od 1496. g, Semartina u Baranji, ispod Šikloša. U Koljnofu patron je crkve od 1797. g., kao i Plajgora te Unde (1750.), uz to i brojnih hrvatskih naselja u austrijskom Gradišću. U županiji Šomođ crkva u nekadašnjem hrvatskom naselju Taška nosi ime sv. Martina.
U nekim našim naseljima se na njegov blagdan održava proštenje (proščenja, bučure).
Na oltarnim slikama obično je naslikan kao vojnik na konju bijelcu, kako svojom sabljom na dva jednaka dijela siječe svoj mantil, a jednu polovicu daje prosjaku. U naznačenim mjestima toga se dana održava proštenje. Dan sveca slavi se kao blagdan, poglavito u onim naseljima gdje je on patron mjesne crkve, zaštitnik sela i mještana.
Mate Meršić u molitveniku Kruh nebeski donosi duhovnu pjesmu (jačku) u kojoj opisuje njegov život, kako od rimskog vojnika postaje svetac i pri tom na dva dijela rasiječe svoj plašt i daje siromahu.
U podravskim Martincima toga se dana održava proštenje (bučura) i sveta misa. U crkvi uz pratnju orgulja čuju se i ove pjesme:
Zapjevajmo pjesmu novu
Nek se diže slava Bogu.
Zdravo budi, Martine,
Liječi tvoje sinove.
Bolne duše, ljute rane,
Tješiš duše rasplakane,
Zdravo budi, Martine,
Liječi naše tuge.
Kazivao Jozo SILOVIĆ, kantor
Pribilježila Jelka GREGEŠ
Sveti Martin u Mađarskoj rodio se,
U prvici ko poganin hranio se,
Al posle bogoznanac on postade,
U kršćanskoj vjeri svetoj i ostade.
Sad je svemogućeg Boga mili sluga,
Milosrdnost čudnovata i prilika,
Nema druga da pomogne prosjaka,
Zadužbine dade komad svoga plašta.
Kazivao Jozo SILOVIĆ, kantor
Pribilježila Jelka GREGEŠ
Hrvati u Sumartonu pjevaju o sv. Martinu, u kojoj pjesmi opisan je njegov cijeli život.
Pastiri tog dana u gradišćanskoj Undi ophode seoske kuće noseći svežanj pruta od breze, darujući šibljiku domaćinima. Šibe su bile velike kao bičalica. Na vrhu prutića ostavljali su oko 8 do 10 grančica s lišćem. Dolnje krajeve šiba zaoblili su, te ih držali u zatvorenoj prostoriji da ih mraz ne oprži, tj. da lišće ne otpadne s vrhova, što je bilo najvažnije.
U predvečerje svetoga Martina pastiri su obišli cijelo selo u Undi i nazdravljali su (bienčali su):
Hvaljen budi, Jezuš Kristuš!
Ovo sam vam donesal sfietoga Martina šibu,
Da vam Buog udili sriću.
Kuliko praščićef i tielac
Kod je na kići lišćic!
Pribilježio Ivan Horvat
Vlasnik stoke je iz svežnja šiba izvukao jedan prutić. Pastir je bio darovan litrom vina, pored toga dobio je jedan tzv. martinjski kolač, a u Plajgoru još i jedan kruh. U Prisiki su kolač davali drugi dan, kada je pastir izgonio stoku. U svakoj je kući domaćin pogostio pastira i njegovo društvo, jer pastir sam nije mogao nositi toliko šiba i skupljati dobrovoljne priloge. Na svoj ophod po selu poveo je obično sa sobom i članove obitelji. Šibu koju je domaćin (gospodar) izabrao brižno je spremio i čuvao. Domaćini su ujutro tom šibom izgonili iz dvorišta krave i svinje, a uvečer ih dočekali njome. Prema vjerovanju, takva šiba donosi sreću. Nakon godinu dana, kada je pastir donio novu šibu, onda su od stare šibe napravili bičalicu.
U Budžaku pastiri daju vlasnicima stoke prutiće uz kazivanje čestitke. U jutarnjim satima ophode dobra i iz svežnja izvuku jednu šibu kojom izudaraju stoku da cijele godine bude zdrava. Gazda spremi šibu i čuva ju dok stoka ne bude istjerana na pašu.
Svetac je u srednjovjekovnoj Mađarskoj slovio kao vrli patron stoke.
Prema pučkoj tradiciji u Répcevidéku jednom je harala kuga među svinjama te je jedan svinjar otišao u Sambotel i u molitvi se obratio sv. Martinu za pomoć. U snu mu je sveti biskup dao jednu grančicu od breze da njom išiba oboljelu stoku, koja će potom ozdraviti.
U Hrvatskoj pastiri dobijaju gibanicu i novce, a u mađarskim selima kolač s makom i sa sirom. Domaćin u Undi dobivenu grančicu stavlja u štalu ili svinjac da bi stoka lijepo napredovala: bila zdrava, dobro se gojila te da bude rasplodna. Hrvatski običaj je slanje jela i vina pastirima na pašnjake, što oni blaguju u čast sveca. Prema srednjovjekovnoj predaji oboljeli od groznice, pri grobu sv. Martina u Toursu, konzumiranjem kruha i vina ozdravili su.
Diljem Hrvatske na njegov blagdan održavaju se improvizirana veselja, gozbe. O danu sv. Martina ima se zabilježiti da se na selu i u gradu, u prvom redu u vinorodnim krajevima, proslavlja, i to povodom shvaćanja, da mošt na taj dan sazrijeva, pa se u Hrvatskoj u malogradskim krugovima osobitim (šaljivim) ceremonijalom vrši „krštenje mošta”. Inače je to dan goštenja u Hrvatskoj pa i u Dalmaciji – a tipično je pečenje guske.
U vinorodnom kraju Šoprona u XVII. stoljeću zakupnici desetine, prije početka skupljanja vinske desetine, na dan sv. Martina, u čast članova Gradskog vijeća i sakupljača desetine, priredili su svečani ručak.
Šokački Hrvati u Santovu smatraju da od svetog Martina dobra su vina.
Hrvati u Budžaku na dan svetoga Martina piju vina. „Sudac vina je sveti Martin”, kazuje se na mađarskom jeziku, što ujedno znači da se vina od toga dana mogu piti.
Obično se toga dana na stolu nađe tovljena, pečena guska, pa ako su joj kosti bijele, smatra se da će zima biti duga i bijela. Totski Hrvati u Budžaku kazuju: Tko na Martinje ne jede gusku, taj će biti gladan tokom cijele godine.
Šokci u Mohaču na dan svetoga Martina zakolju gusku ili perad, kazujući da valja pustiti krv peradi, kako bi svetac očuvao obitelj i gospodarstvo od raznih zaraza i oboljenja.
Prema vjerovanju gradišćanskih Hrvata, sv. Martin stiže jednom na bijelom, a drugi put na crnom konju, što bi značilo da na Martinje može biti i snijega, a može biti i lijepo vrijeme.
Zaladski Hrvati, kao i podravski kazuju: sveti Martin na belcu stiže, tj., ako toga dana pada snijeg, znači, zima će biti kruta i duga, a ako svetac stiže na mrkom konju, tj. pada kiša, zima će biti blaga. Pomurci o Martinju drže: Marten ne belco dojaše! kazuje se, što znači može padati i snijeg. Od mošta na taj dan postane vino: sveti Marten okrsti vino, kazuje se u Serdahelu. U Bužaku totski Hrvati zapažaju: „Ako je kost guske na Martinje bijela, bit će zimi snijega”. Odnosno: „Ako guska na Martinje na ledu, na Božić bit će na blatu.”
Bunjevci u Čavolju kazuju: „Ako na Martinovo guska ne ledu stoji, onda će na Božić tapkati po blatu.”
Do svetog Martina šakom, od svetog Martina kapom se sije žito, kazuje se u podravskim Martincima. Još će se reći: Svi sveci, a Martin deveti. Martin, slaninu na klin, kazuje se u Čavolju, što bez dvojbe upućuje i na svinjokolje.
