Tradicijski leksik rukopisnih molitava iz Semartina

Piše Dr.Timea Bockovac

1. UVOD

O bogatstvu mjesnih govora Hrvata u Mađarskoj svjedoči i govor Semarćana, koji su bili oduvijek prepoznatljivi po svom jeziku, izričaju i običajima od kojih se značajan dio odvijao strogo po zakonima katoličke vjere. Nažalost sa nestankom zadnjih izvornih govornika toga šokačkoga mjesnog idioma se proces jezične zamjene približava zadnjoj fazi, tj. izumiranju ovoga govora. Smatram kako je vrlo važno sakupiti sačuvane i dostupne pisane ostavštine nekadašnjih stanovnika toga naselja. Poseban segment ovoga korpusa čine rukopisne molitve, zasada ih brojimo tridesetak, a čiji su nam sadržaji dragocjeni dokazi o načinu razmišljanja i o uskoj vjerskoj povezanosti  Šokaca, Semarćana.

2. VJERSKI ŽIVOT U SEMARTINU

Podatci arhiva Pečuške biskupije svjedoče o tome kako je 1751. godine u naselju Semartinu bilo deset kuća te jedna drvena kapelica. U 18. stoljeću selo je pripadalo plemićkoj obitelji Eszterházy, a poslije obitelji Batthyány, koja je imala rasprostranjena imanja u okolici Siklósa. O zaštitniku sela, svetom Martinu trebamo napomenuti kako je bio jedan od najpopularnijih svetaca europskog srednjovjekovlja, a posebice se štuje u Mađarskoj, zahvaljujući vjerovanju u njegovo mjesto rođenja koji je po pretpostavkama bio grad Szombathely.

2.1.1. Crkveni blagdani sela

Svakodnevica sela je bila regulirana i isprepletena utjecajima vjerskoga života. Sukladno crkvenoj godini slavili su se blagdani tj. „sveci“. Od prvih dana nove godine kada su se posvećivali domovi vjernika, preko najvećih kršćanskih blagdana Uskrsa i Božića, do proslave imendana svetaca, među kojima se najbogatija tradicija vezuje uz Martinje. Godišnje jednom – na Duhove (Duve) išlo se na veliku prošenciju (mimohod) u obližnje Gospino svetište u Đud (Máriagyűd). Crkveni blagdani su se slavili prvenstveno svetom misom i uvijek se održavali onoga dana kada je to bilo navedeno u crkvenom kalendaru.  Međutim i izvan crkve se strogo pazilo na vjerska pravila: tako i u poljodjelstvu, koje je predstavljao glavni izvor materijalnih dobara, faze radova su se podređivale i prilagođavale prema blagdanima.  Strogo se pazilo na dane kada se nije smjelo ništa raditi, saditi ili brati kao i na planirano obavljanje kućanskih poslova (npr. na šivanje ili pranje).

2.1.2. Religiozna šarolikost

Među žiteljima sela bilo je katolika, kalvina i Židova. Prema podatcima popisa stanovništva iz 1869. godine u Semartinu u 142 kuće živjelo je 153 obitelji (438 muškaraca i 436 žena), ukupan broj stanovnika je 875 osoba, od kojih se 745 izjasnilo rimokatolikom, a 126 pripadnikom grkokatoličko – ortodoksne vjere, dok trojica Židovima. U obližnjim naseljima (Matty i Egyházasharaszti) katolika je bilo u vrlo malom broju, većina žitelja su bili kalvini (u Mattyu je ukupan broj stanovnika 707, od kojeg je  broj katolika 26, a  broj kalvina 681, u Egyházasharasztiu je ukupan broj stanovnika 560, s 35 katolika i 516 kalvina)[1], s kojima se Šokci nisu vjenčavali.

 2.1.3. O jeziku obreda i liturgije

Službeni jezik crkvene liturgije bio je latinski i mađarski, ali do 1960-ih godina je u selu djelovao svećenik koji je govorio hrvatski, i službovao na tom jeziku. Prvi osmišljeni pokušaji koji su se provodili u cilju narušavanja etničke homogenosti Šokaca manifestirali su se imenovanjima seoskih učitelja, kao i svećenika, koji nisu poznavali hrvatski jezik. Iznimaka je, međutim, na sreću i ovako bilo, kazivačice se naime i danas rado sjećaju zadnjeg svećenika u selu vl. Ladislava Báthorya, koji je za vrijeme svog dugog boravka među mještanima naučio njihov jezik i izuzetno cijenio njihove molitve i pjesme u izvornom obliku.

3. O MOLITVAMA

3.1. Molitvenici

Molitvenici su vrlo vrijedni primjeri i predlošci ne samo jezičnih, nego i kulturoloških i etnografskih istraživanja, Semarćani su se služili molitvenicima izdanih u Novom Sadu, a kasnije u Zagrebu ili s domaćim, mađarskim izdanjima tiskanim na hrvatskom jeziku u Budimpešti u Društvu Svetog Stjepana. Proučavani primjerci molitvenika nam svjedoče o čestoj uporabi tih knjiga i mimo sakralnih djelatnosti, naime osim redovitih čitanja vlasnici su u njih upisivali i svoje molitve, pitanja, primjedbe, važne događaje, te oni služe i kao podsjetnici, rokovnici, kalendari i svojevrsni dnevnici. U najpopularnijem izdanju kod Hrvata Podravaca u Mađarskoj pod naslovom VELIKA SLAVA BOŽJA u molitvama i pismima, s podnaslovom kršćansko-katolički molitvenik s dopuštenjem duhovne oblasti nadbiskupije kalačke, koji je sastavio i izdao Lajčo Budanović, biskup iz Subotice, u Novom Sadu 1908. godine također su vidljive i čitke nadodane rukopisne napomene vlasnice. Radi se o osobnim bilješkama, npr. o tome kada je dogovorena sveta misa za neku preminulu osobu, ili je zabilježen datum kada je osoba preminula, a na praznim stranicama se nalaze i dodatno upisivane pučke molitve.

3.1.1. Vrste molitve

Prema teološkoj podjeli molitva može biti nutarnja (mislena) ili vanjska (usmena), pojedinačna ili skupna, privatna ili službena (liturgijska), oblikovana (u formulama) ili slobodna. Među pronađenim molitvama ističu se skupne oblikovane, i pojedinačno slobodne molitve.

Podvrste čine:

  • poklonstvene molitva – u kojima se slavi Bog, kome se klanjamo
  • zahvalne molitve, molitve zahvale, ili zahvalnice – kojima se zahvaljujemo Ocu Nebeskom za primljena dobročinstva,
  • prozebne molitve, molitva pokajanja (pokajnica), molitva za oproštenje – kada se  u molitvi prose darove ili oproštenje grijeha a i druge milosti
  • molitva slave‐hvale (hvalospjev)
  • molitva ponizne prošnje (molbenica)
  • molitva naricanja (naricaljka ili tužaljka).

3.1.2. Teme molitvi

3.1.3. Blagdanske molitve

Među blagdanskim molitvama ističu se one koje se vežu uz božićni i uskrsni blagdanski krug, odnosno uz sakramente potvrde poput prve pričesti ili krizme.

 

 

 

 

 

3.1.4. Molitve za mir

U ovim tekstovima moli se za prestanak rata i za dugoročni mir na što upućuju i razne naslovne inačice: npr. Pjesma od rata- Pjesma ratna- Ratna pjesma.

„O Marijo zvizdo mora, Oslobodi nas pomora madjarcku našu slavnu. Milu domovinu ravnu Draga gospo moli boga da nam svrsi rata toga.”

ili

„Madjarckaje puna suza, tebi majko ruke pruza, Daju braniš od topova, i pušaka od olova”.

O Mađarskoj u tim tekstovima se uvijek govori s velikim poštovanjem, ta zemlja se  apostrofira   kao „náša“ „slávna”, ili kao  „mila domovina rávna”., koja je trenutno „puná suzá”.

 

3.1.5. Pozdravi Gospi ili drugim svecima

Drugu poveću skupinu čine molitve koje su se izgovarale za vrijeme mimohoda na Gospino svetište,  a sve su prepoznatljive po uvodnim stihovima pozdrava upućenoj Gospi. Slična je i molitva svetom Josipu, od kojega se traži ljubav, posveta i opisuje se simboličan čin predaje ključeva kuće za koju će se ubuduće on brinuti „da živimo na vom situ kao ti u nazaretu.”

 

3.1.6. Temeljne molitve katoličke vjere

Tekstovi poput Vjerovanja, ili vjeroispovijest Čin vjere, ufanya i lyubavi,  Očenaš, Zdravo Marijo se strogo vezuju uz katolički obred,  kao i Krunica za mrtve, za bolesne, kod koje osim teksta molitve čitamo i instrukcije upućene osobi koja moli krunicu, npr. „tako do kraja na očenašimaili ni jedno veće nekase ne iz ostavi da se ne molji ova krunica”.

 

4. JEZIČNA OBILJEŽJA MOLITVI

Smještaj semarćanskog govora u dijalektološkim podjelama nije identičan: Ivić, Brozović i Sekereš smjestili su ga u područje istočnohercegovačkog dijalekta, dok Brabes i Stepanović taj govor smještavaju u ikavsko-jekavske štokavske govore, ne precizirajući o kojem se dijalektu radi.[2]

Jezična obilježja molitvi su promatrana na svim lingvističkim razinama, među kojima su posebnosti najuočljiviji na fonetsko-fonološkoj razini.

4.1. Fonološka razina

Susrećemo se s posebnostima u bilježenju glasova, naime nj, ć, s i lj dosljedno se bilježe u grafemima iz mađarskog jezika, dok se č samo iznimno bilježi sa cs.

  • ty: noty, pomoty, boretyi, kutyi, dotyi, votyke, bastye, moguty
  • gy: angyel, nagagyuje, milosrgye, da tyeš
  • ly: udályili, volyá, lyube, nevolye, lyubim te
  • sz: nász, Kriszt
  • cs: katolicska
  • ny: trnye, rányeno, nyezin, visnyemu

Karakteristično je i ispuštanje zatvornika h, kao i u govoru tako i u pisanom tekstu: h: falimo, na duve (Duhove)

  • dž se ne bilježi: srcsbu da u vracsariju nevirujete
  • umetnuto „r”: brez srcabi taj bijo
  • s se zamjenjuje – sa c: oltarckom sákrámentu

Kod otvornika pratimo:

  • obilježavanje samoglasnika a uvijek s mađarskim á

dosljedno ispadanje samoglasnika o : O mukama Isusvim             

  • gubljenje samoglasnika i: tebga dajem

Pravopisne karakteristike su:
– velikim početnim slovima pišu: Ángyel, Otác, Drági Oče

  • umjesto točke na kraju rečenice najčešće se stavlja zarez ili se rečenica ostavlja bez interpunkcijskog znaka
  • upitnik i uskličnik se ne koriste

4.1.2. Morfološka razina

Na morfološkoj je razini primjetljivo kako se zajedno pišu razne vrste riječi:

  • zamjenice + nenaglašeni oblik pomoćnog glagola biti: mismo
  • prijedlog + osobna zamjenica: pokrajnas, nánás, knášimá, stobomse, domog sina, damu, ktebi, odnás, stobom, unjemu, zányu, ute
  • prijedlog + pridjev: nárátno polye,
  • glagol + zamjenica: ukazinam, ostavitme, molimote, poslušajnám, zágrlinás, molimote, šalyuti
  • veznik + nenaglašeni oblik pomoćnog glagola: dásmo mogli
  • glagol + nenaglašeni oblik pomoćnog glagola biti: svršenoje
  • veznik + zamjenica: imi, aja
  • veznik + zamjenice: dánámse
  • veznik + imenica: idrugove
  • imenica + imperfekt pomoćnog glagola biti: krvibi
  • imenica + zamjenica: srcemi, srcekoj, suzejoj
  • prilog + čestica ne: odálnese nebi
  • upitna zamjenica + nenaglašeni oblik pomoćnog glagola biti: ditye, kadbiga
  • prijedlog + glagol + zamjenica: utisinyim
  • veznik + riječ za iskazivanje modalnih sadržaja: danek nepoginu
  • povratno-posvojna zamjenica + glagol: klányájmose
  • čestica ne + glagol: nemože, neodvrni, nekne
  • imenica + pomoćni glagol biti: gávuje, mukeje
  • množinski oblici: onda na deset mali zrna, dušmancke lyute ruke
  • izgovorno j u glagolskom pridjevu radnom: slavijo, bijo.

4.1.3. Leksička razina

Leksička obilježja molitvi su jezični arhaizam i uporaba sakralnog stila, nadalje:

  • ikavica: virujem, grisnici, na kolini, uvik, ti ćeš me tišiti, tilo, cvitye, svitu, pivamo, htijo, grije, najvridniji, zapovidi, kriposzti, tilo, Stipan
  • bogata sinonimija: Marija/ zvizdo morá, Drágá gospo, májko, májko svetá, zaštitnice náši četá, divice, divo, májko sneba, zalosná divice, O djevo, Májko slátká, Milostivna Majko, rajska diko, Isus/ sin Božji, jánye Božje
  • ponavljanja, figura etimologica: strilye strilyu
  • usporedbe Zvizda nam ufanye obzarje kras Nebom uzviše
  • aliteracije: svitu spas, sjaš sjati
  • gradacije: boretyi umorni danek nepoginu, kaznit tyu vas gromom. ledom i sztsnom burom
  • rime: rat vety nek pristane glad nek ne napane, pogledaj nam društvo milo kojeteje obkolilo
  • melodične rečenice: O kakvije ovaj blag dan svanuo, jer ovu noć mili san sam usnijo

5. ZAKLJUČAK

Temeljem započete analize rukopisnih molitvi zasada se zaključuje kako se radi o izvornim,  pretežito monološkim žanrovima, koje se temelje na ustaljenim jezičnim strukturama sakralnoga stila. Među njima nailazimo na primjere koji su nastali mimo kanoniziranih crkvenih tekstova, a koje karakterizira tematska raznovrsnost, jezična inovativnost i bogatstvo motiva.

LITERATURA

Barić, Ernest, Govor podravskih Hrvata, Podravski Hrvati, Pečuh, 1990., 225-251.

Kolenić, Ljiljana, Slavonski dijalekt, Hrvatski jezik, 1998., 205-216.

Koszta László:Szent Márton tiszteletének magyarországi kezdete, Tiszatáj 2001.1. szám 79-84.

Magyar Katolikus Lexikon szerk: Diós István-Viczián János, Szent István Társulat, 1998.

Sekereš, Stjepan, Govor Hrvata u južnoj Baranji, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj.4., Zagreb,1977., 323-484.

MOLITVENICI

Velika Slava Božja  u molitvama i pismama kršćansko-katolički molitvenik, S dopuštenjem duhovne oblasti nadbiskupije kalačke Lajčo Budanović, Novi Sad, 1901.

Duhovne Blagodati, Dr. Joannes Košćak, Sarajevo, 1911.

Novi Vinac Andjeoski molitava i pisama, molitvenik za kršćansko-katolički puk, sastavio  Dr. Jakov Wildinger, izdaje Društvo Sv. Stipana u Budimu, 1925.

Duhovna radost, molitvenik i pismarica za kršćansko katolički narod, sastavili Grgur Cserhati,-Antun Prizlinger, Društvo Svetog Stipana u Budumpešti, 1940.

Isuse, ja se uzdam u te, molitvenik za privatnu upotrebu, priredio, Josip Sukner, svećenik, Zagreb, 1980.

Izvor: Zornica nova Božić, 2018.

 

Istanuka slika: Spomenizložba o Semartinu u Šikloškoj tvrđi

[1] http://mek.oszk.hu/05900/05936/05936.pdf (25. 3. 2013. 15,20)

[2] Sekereš, Stjepan, Govor Hrvata u južnoj Baranji, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj.4.,Zagreb,1977.,323-484

Comments are closed.