Treba li blagoslov obitelji i naših domova ili ne?!

Piše vlč .Marko Bubalo, svećenik u miru.

Isus od svojih apostola traži više nego od drugih. Pa kaže: Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, tko se ne dorekne samoga sebe, svih svojih ne može biti moj učenik. Svećenik se mora puno toga odreći da bi mogao služiti Kristu, Crkvi i svome narodu. Prva njegova zadaća je molitva, pokora, žrtva, odricanje u ime Krista. On je svjedok. Prije tridesetak godina svećenik je bio isključen iz javnog života, jedino je išao na blagoslov kuća, pa ga se nije moglo vidjeti na raznim skupovima; rođendanima, izložbama, promocijama, proslavi, Danu općine, grada, županije, policije i drugo, a crkve su nam bile pune. Kafići i restorani su mjesta gdje se često može vidjeti svećenika u društvu prijatelja ili onih s kojima surađuje pa tamo dogovara neke poslove.

Danas je svećenik prisutan svugdje; pa zapjeva, zapleše, priča viceve, popije koju viška da je veseliji, ako je to, primjerice, nazočnima zanimljivo, sve to kako bi bio blizak ljudima. Uglavnom su te fešte i proslave subotom kad se svećenik priprema za nedjeljne mise da naviješta Evanđelje. I dakako ako je na tim feštama dođe kasno umoran i mamuran  , teško će se dobro pripremiti. Kad osvane nedjelja dođe u crkvu, očekujući da će nakon njegova druženja s nekima od njih, biti puna, a ono razočarenje. Vjernika svaki dan sve manje i manje. Kako to, pa sve smo učinili što svijet od nas traži, što oni žele; jeli s njima, pili s njima, plesali s njima a učinak nikakav- nula. E, nismo mi molili, postili, trpjeli, ni sami ni s njima. To dovodi ljude u crkvu. Znači ovo olabavljeno stanje nije pomoglo nego odmoglo. Što onda činiti? Da li smo, odnosno, neki od nas, u tome ipak pretjerali i nismo u stanju da odaberemo gdje i kada ići i kako se u toj prigodi vladati. Da li ja kao svećenik trebam baš svugdje biti? Da li si treba dopustiti toliko slobode pa biti kao svi oni koji su tamo? Tu se očito nešto slomilo, iskrivilo, a vjerojatno smo mi tome kumovali svojim vladanjem. Svećenik treba biti u svom uredu i tamo čekati ljude na razgovor, na dogovor, biti im od pomoći, saslušati ih u miru i tišini svoga prostora koji je za to namijenjen. Najprije u crkvi moliti na koljenima i tako se pripremiti za razgovor s onima koji nas trebaju, a ne u gostionici. To su stari teolozi rekli, svećenik treba čuvati rezidenciju. Da bi mogao ići u „vatru“ treba biti spreman duhovno. Velečasnog Marka Majstorovića, sada već pokojnog, ljudi su često, kad su ga tražili, znali naći kako u crkvi kleči i moli, i po cijelu noć, što im je davalo sigurnost da će i razgovor s njim biti u duhu Evanđelja. Takvih nam danas treba. Mislim da se u svatovima od one buke ne može činiti nikakav plodonosan razgovor, osim da oni koji su ga pozvali kažu: E, i kod nas je u svatovima bio i župnik. Da se malo pohvale. To jedini učinak njegova dolaska. To je po meni izgubljeno vrijeme za svećenika. Pa čak ni blagoslov obitelji nije prigoda za neke ozbiljne razgovore, jer je nas puno; svećenik, ministranti, zvonar, odbornik. To nije vrijeme za razgovor koji je ozbiljan može dublje zahvatiti u dušu neke osobe. Tu se samo može dogovoriti kad da se nađemo u župnom uredu. Kako je onda to moguće u svatovima kad ovdje nije moguće kod blagoslova obitelji. U ostalom koja pitanja prevladavaju kad uđete u neku obitelj kod blagoslova? Je li vam hladno, jeste li umorni, hoće li nešto popiti, hoćete li malo sjesti? A kad sjednite bude neko pitanje koje  mogu postaviti bilo kome, a ne svećeniku da na njega odgovori. Iz duhovnog područja skoro nikada. Ja sam dugo svećenik i blagoslivljao sam kuće i po selima i gradovima i možda svega dva puta kad smo sjeli da je netko pitao nešto suvislo što sam ja kao svećenik trebao  odgovoriti.

Blagoslov obitelji i domova kod Hrvata ma gdje bili je redovna pojava. To svakako treba zadržati. To je u komunizmu bila jedina veza s nekim obiteljima. Komunisti nisu smjeli primiti svećenika u kuću jer bi ih isključili iz Partije. Treba ići u kuće i navijestiti im Krista Raspetoga.

Da li je lakše bilo naviještati Krista prije trideset godina ili danas kad ljudi imaju sve? Onda je bilo puno lakše jer su ljudi čeznuli za Bogom. Bili su otvoreniji za Boga. Danas će to teško ići, jer materijalizam uzeo maha i prevladao. Srce im se usalilo, začepilo od ponuda ovoga svijeta. Neki Bogu daju samo mrvice i to samo iz običaja i obzira prema drugima.

Sjećam se da sam pred kraj moga boravka u Mađarskoj ponudio Hrvatima da ću doći ako netko želi blagosloviti stan ili kuću, odnosno obitelj u Pečuhu. Ako se ne varam bio je to priličan broj, svega troje. A što ćete, ljudi nisu navikli na pohod svećenika u svoj dom. Mađari inače nemaju praksu, blagoslova obitelji. Normalo da je tako ispalo. Komunizam je mnogima isprao mozak. Bog je postao suvišan. Međutim Hrvati koji su iz Hrvatske otišli u Zapadnu Europu raditi i dalje žele da im svećenik dođe blagosloviti stan ili kuću gdje borave.

I na kraju pitanje? Treba li blagoslov obitelji i naših domova ili ne?! Da, i te kako treba. Da potaknemo obitelji na molitvu, na misna slavlja nedjeljom, na odlazak djece na vjeronauk i uostalom da se vidimo i pozdravimo. Da možda pronađemo neke koji nisu vjenčani, kršteni, koji nisu ispovjeđeni.

Dakle blagoslov obitelji je dobro došao unatoč svega gore navedenoga. Zato primite svećenika u svoj dom. To je sada novo doba, novi stil života u koji treba udahnuti Duh Evanđelja.

Blagoslivljamo Gospodina.
Bogu hvala.

Comments are closed.