U rekatolizaciji Ugarske odigrao je ključnu ulogu 

Obitelj Jakušić potječe iz zapadne Slavonije

Jakušić de Orbova, Juraj (Orbovai Jakusics György) (Pruské, županija Trenčin, 1606. ili 1609. – Jegra/Eger, 21. XI. 1647.), vesprimski biskup (1633.-1637.), nakon toga biskup u Jegri, vječiti veliki župan, diplomat.

Obitelj Jakušić potječe iz zapadne Slavonije, iz središnje Požeške doline, iz naselja Vrbova (tim se pridjevkom služe u svom nazivu „de Orbova”) jedna je od brojnih hrvatskih obitelji koji ispred osmanskih napada sele u Gornju Ugarsku (današnja Slovačka). Današnje ime sela Jakšić vjerojatno potječe od plemića Jakušića, koji su od 1434. do 1489. godine imali svoje posjede u ovom kraju. Jakušići sele u mjesto Pruska. Otac mu je Andrija Jakušić, majka Judita Thurzó (kćer palatina György Thurza). Obitelj Jakušić kao i većina mađarskih, hrvatskih i slovačkih obitelji na sjeverougarskim područjima u XVI. st. prihvaća učenja Reformirane Crkve (evangelički smjer), kasnije se ponovo vraća u okrilje Katoličke Crkve.

Juraj Jakušić u Pragu prelazi na katoličku vjeroispovjest u svojoj 14. godini, prije uči u evangeličkoj gimnaziji u Kremnicu (Körmöncbánya) i Brestovu (Boroszló). 1625. studirao je u poljskom Wroclawu.  Primljen je 2. listopada 1630. u Collegium germanico Hungaricum te u Rimu uči moralnu telogiju. Za svećenika ga je posvetio kardinal Péter Pázmány 1632. čijim je posredovanjem postao komornik pape Orbana VIII. te je dobio dozvolu za podizanje privatne kapele. Po povratku u Ugarsku imenovan je ostrogonskim kanonikom i prepozitom. Od 3. listopada 1633. postaje prepozit u Starom Budimu (Óbuda), a od 20 listopada požunski prepozit. Tada je svoja imanja u Verebu i Pázmándu darovao isusovcima u Komarnu (Komárom) 3. travnja 1637. U duhu reforme Pázmánya 7. siječnja 1637. sa svećenicima arhiđakonata u Požunu održao je sinodu u gradiću Senecu. Kralj Ferdinad III. ga 2. svibnja 1637. imenuje vesprimskim biskupom i vječitim velikim županom. Prihode od budimske prepoštije ostavio je sjemeništu u Trnavi. U Vesprimu se Juraj Jakšić očitovao kao velik i revan katolički biskup. Uz pomoć franjevaca i isusovaca, puno je radio na povratku stanovnika svoje biskupije iz protestantizma u Katoličku Crkvu. U čitavoj biskupiji proširio je molitvu sv. krunice. U Požunu je 14. veljače 1638. krunisao suprugu kralja Ferdinanda III. Mariju Anu, španjolsku infantu (1606.-1646.) za ugarsku kraljicu. Postaje dijeceznim biskupom u Jegri (2. studenog 1642.), a kao takav vječiti veliki župan Heveš i Vanjske Solnoške županije te kraljevski konzilijar te je sudjelovao u krupnim državnim događajima. Pred njim je u crkvi u Užgorodu (Ungvár) 23. travnja 1646. god. 63. grkokatoličkih svećenika položilo zakletvu i prešlo na katoličku vjeru.   

Kralj Ferdinad ga je u više prigoda zadužio diplomatskim poslovima. Bio je član odbora za ispitivanje granica u pregovorima s poljskim kraljem Sigismundom u predmetu tvrđave u Loblu, te je deputat slavonsko-hrvatskih staleža. God. 1638. sudjeluje na sinodi u Trnavi gdje nastoji da se opati i prepoziti s prihodima obavezuju sprovedbe stanovnja u istom mjestu. Mađarski biskupski kor 1639. god. ga sa zadužunjem šalje u Rim. Vodio je pregovore u pitanjima popunjavanja glavnih patronata biskupskih stolica na okupiranom području od Osmanlija te požurivao na papinskoj potvrdi imenovanja biskupa. Od kongregacije Propagande Fide zatražio je misonare kapucinere i piariste da obavljaju pastoralnu službu vjernika. Tada se je upoznao s isusovcem Nikolom Inchoferom koji je vršio istraživanja u Rimu, obećavši mu da će podržati izdavanje njegova djela o povijesti Katoličke Crkve u Ugarskoj, što se i ostvarilo. Nije uspio ishoditi da dobije papinsku potvdru, naime tada se je upravo vodila rasprava između Svete Stolice i kralja o pravu glavnih patrona.

Uspio je pribaviti kopiju zlatne bule Silvestra II. koja sadrži date povlastice mađarskom kralju Svetom Stjepanu u kojoj su zagarantirana apostolska prava ugarskih kraljeva u stvarima imenovanja biskupa, podjeljivanja crkvenih beneficija i određivanja granica novih biskupija. (Kasnije je dokazano da je bula pape Silvestra II. felsifikat.)

Jakušić je kao biskup pomagao franjevcima i isusovcima u njihovu pastoralnom radu i rekatolizaciji stanovnika različitih područja Ugarske. Na njegovu u šomođskom djelu Vesprimske biskupije, u Marijinom svetištu u Andoču – kuda hodočaste Hrvati iz unutrašnjeg i gornjeg Šomođa –, između 1640.-1686. god. pod turskom vlašću, službu obavljaju isusovci.

DJELA: A szentolvasó társulat, Nagyszombat 1636.

LIT.: József SZINNYEI, Magyar írók élete és munkái. V. Budapest 1897.; Petar SEDLÁK, Jakušići-plemići slavonskog porijekla u povijesti Slovačke, scrinia slavonica 7 (2007), 88-106.  

Đuro Franković

Na slici: Nadbiskupska palača u Jegri/Eger

Comments are closed.