Zadnje nedjelje, tj. 29. rujna

u Pečuhu gostovao mladomisnik iz Bajmaka

Na poziv vjerske zajednice koja se redovito okuplja u Pečuhu na hrvatskim misama i na prijedlog Vesne Velin koja mnogo radi kao sakristant u Kertvaroškoj crkvi, svetu misu na hrvatskom jeziku predvodio je vlč. Luka Poljak, mladomisnik iz Vojvodine uz nazočnost mjesnog župnika mons. Franje Pavlekovića. Za vrijeme mise pjevao je zbor A. Šenoe iz Pečuha uz orguljašku pratnju kantora Emila Magyara. Za vrijeme mise obavljen je blagoslov plodova zemlje, a poslije mise marijanske pjesme, na veliku radost nazičnih, izveli su pjevači iz Gajića. Velečasni Luka je na našu molbu poslao svoju propovijed, hvala mu, mogu ga tako čitati i oni vjernici koji nisu mogli biti na toj misi.

Prečasni monsinjore župniče, draga braćo i sestre… Iskustvo zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti među ljudima, pomaže nam razumijeti današnju poruku nedjelje zahvalnosti za plodove zemlje. Kada jedni drugima nešto darujemo, pomognemo ili pokažemo neki znak pažnje, ražalosti nas ako izostane jedna riječ, a to je „hvala“. Još pogotovo ako drugi ljudi naš dar, pomoć ili pažnju uzmu zdravo za gotovo. Jednostavno, želimo osjetiti kako su drugi prepoznali našu brigu, kako vide da nam je stalo do njih… Zahvalnost je znak da druga osoba prepoznaje i prihvaća našu naklonost i dobročinstvo: „Zahvaljujem ti zato što ti nešto značim; zato što vidim kako ti je stalo do mene; hvala ti što mi želiš pomoći, obradovati me, utješiti…“. Možemo reći kako ne postoji zdrav i normalan odnos među ljudima, prijateljima, roditeljima i djecom, ili u braku pogotovo – ako ne postoji međusobna zahvalnost. I najčešće i najviše zaboli upravo nezahvalnost najbližih. Zbog nedostatka zahvalnosti mnogi dospiju u krizu, a ljudi rezignirano kažu: „Ne isplati se činiti dobro!“.

Što je suprotnost zahvalnosti? Reći ćemo: nezahvalnost. No, mislim kako bi bilo ispravnije reći: samorazumljivost ili kako bismo mi rekli: „Podrazumijeva se“. Tada netko prima dar ili dobročinstvo ravnodušno, hladna srca, bez zahvalnosti. Svima nam je poznata takva situacija, jer smo se i sami u njoj našli: kada imamo pune ruke i bogati stol, lijepe kuće i materijalno osiguranu egzistenciju, no u svemu tome nedostaje radost, jer se sve to konzumira kao nešto što je samo po sebi razumljivo.

Zahvalnost i radost – dvije su sestre. Komad kruha kojega u miru i zahvalnosti blagujemo može više obradovati nego neki gurmanski obrok kojeg ćemo pojesti u restoranu bez osjećaja zahvalnosti. Zahvalnost je plod prave vjere. Možemo živjeti, uvjereni da je sve što imamo nešto po sebi razumljivo – naš život, zdravlje, jelo i piće, ukućani i prijatelji, naše sposobnosti i nadarenosti… Ili pak iz duboke vjere koja na svemu zahvaljuje Bogu i ljudima. Zahvalnost je i pokazatelj naše vjere. Ljudi koji su razvili naviku zahvaljivanja i kojima je zahvalnost način razmišljanja, osjećanja, stil života, svaki dan spoznaju kako itekako imaju na čemu biti zahvalni Bogu i ljudima. Katkada se vjernici pitaju što imaju od toga ako nedjeljom dolaze na svetu misu. Svake nedjelje okupljamo se na misu kako bismo zahvaljivali Bogu, učili se zahvalnosti. Razvijajući naviku zahvaljivanja oslobađamo se slijepe samorazumljivosti i postajemo zahvalne osobe. Samo vjera koja budi osjećaj zahvalnosti prepun strahopoštovanja, prepoznaje uvijek nove dolaske Božje ljubavi u naš život.

Ova nedjelja je i nedjelja svetog Pisma. I upravo je fantastično kako možemo ove dvije proslave povezati u jednu: zahvaljujemo Bogu na hrani koju nam svakodnevno daje, ali i zahvaljujemo na duhovnoj hrani koju nam svakodnevno daje i u svetom Pismu. „Čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!“ Poznajemo mnoge ljude koji imaju obilje hrane, a svejedno su nesretni. Iako su im želudci puni i siti, njihova duša i srce gladuju, žeđaju za duhovnom hranom. Mnogi čak kažu kako im i ne treba duhovna hrana, kako im je ona tjelesna dovoljna. No, što to nam poručuje današnje evanđelje koje smo čuli? Onaj tko se ne brine za svoju dušu i misli kako Boga nema i kako mu Bog ne treba, grdno će se prevarati i iznenaditi kada jednoga dana dođe pred Božje lice… A Bog ga neće prepoznati kao svoga – baš kao i bogataša iz današnjeg Evanđelja. Zato Isus ni ne spominje njegovo ime, dok siromaha zna po imenu – Lazar.

Braćo i sestre, sa zahvalnošću se ne rađa, zahvalnost se stječe. Budimo primjer našoj djeci i mladeži u zahvalnosti. Obnovimo molitvu u našim obiteljima – počnimo samo s molitvom prije obiteljskog ručka. Obnovimo ljubav prema svetom Pismu bez kojeg bi nam srce bilo pustinja i duša izgubljena u mrtvilu bezboštva s kojim smo danas jako okruženi. Stoga, neka se sada uzdigne naša molitva, neka pjesma zahvalnosti odjekne ovim visokim zidovima, a nas neka Gospodin obdari svakim blagoslovom duše i tijela. Tako neka bude – amen.

Foto galerija Akoša Kolara

vlč. Luka Poljak

Slike: Akoš Kolar

Comments are closed.