Mjesečno dva puta okupljaju se vjernici u crkvi sv. Mihovila
Dvadesetak godina kako su pokrenuta misna slavlja na hrvatskom jeziku u Budimpešti, bilo je to vrijeme domovinskog rata u Hrvatskoj, kada su brojni prognanici i izbjeglice boravile u našoj zemlji, njih su otpratili svećenici, tako i vlč. Antun Knežević. Njega je tadašnji kardinal, mons. Laszló Paskai postavio za župnika u crkvu sv. Mihovila, gdje je misio i na hrvatskom i na mađarskom jeziku. Ovu su činjenicu rado prihvatili vjernici hrvatske narodnosti iz Budimpešte, a kada je vlč. Knežević povučen u svoju domovinu, učinili su sve da bi se misna slavlja nastavila u Vackoj ulici. Obratili su se tada mladom bogoslovu Vjenceslavu Tothu, koji je redovito dolazio na mise, budući da je hrvatskog podrijetla, a pokazao je veliku volju i za učenjem i usavršavanjem hrvatskog jezika.
– Počeo sam učiti hrvatski od oca Lovre Krleže, on je član Marijanske provincije franjevačkog reda, rođen je u Mariboru a škole pohađao u Čakovcu i Varaždinu. Ja sam rođen u selu Merse, a moja je majka Kemljanka, ljubav prema hrvatskom jeziku bila mi je u krvi. I dandanas održavam kontakte sa franjevcima u Hrvatskoj, osobito rado odlazim na Trsat. Smatram da su važni kontakti među nama, fratrima, na Klerikatu na Pasarétu i sada uče dva bogoslova, porijeklom Mađara, iz Hrvatske.
Razgovarali smo prije prve svete mise u mjesecu svibnju, inače budimpeštanski Hrvati mogu misno slavlje slušati na svom materinjem jeziku i po dva puta svakog mjeseca. Osim vlč.Vjenceslava taj posao obavlja i vlč. Arpad Horvath, porijeklom iz Vojvodine. Moj sugovornik veli, ipak bi trebalo svake nedjelje biti na raspolaganju vjernicima iako ih je malo. Te nedjelje, 12-og svibnja, njih dvadesetak je nazočilo misnom slavlju, doznajem, više vjernika dođe kada su neka gostovanja, koncerti. Dodatne programe u crkvi sv. Mihovila organizira uglavnom Veleposlanstvo Republike Hrvatske, s gospođom Melindom Adam, zaposlenom na veleposlantsvu, razgovarale smo i o eventualnoj promociji Zornice nove nakon neke od svetih misa.
-Kako ste izabrali redovnički život, odnosno svećenički poziv? – pitanje je koje se često postavlja kada se radi o duhovničkom pozivu. Otac Vjenceslav rado se sjeća nekadašnjeg župnika svoga sela, koji je bio tajnik kardinala Mindszentija. Zvao se Szabolcs Szabadhegyi i kriomice je podučavao mladiće, bile su to pedesete, šezdesete godine prošloga vijeka. On je poslao našeg sugovornika u franjevačku gimnaziju godine 1985. Odluka je pala za vrijeme školovanja, kada je Vjenceslavu kao gimnazijalcu, postalo jasno franjevci i podučavaju ali i odgajaju.
– Sličan posao obavljam sada i sam, naime kao prefekt moram biti stalno sa današnjim đacima, upravo je to razlog, što mogu mjesečno samo jednom slaviti svetu misu za naše Hrvate u Budimpešti.
Doznala sam na koncu razgovora da je zainteresiran za djelatnost svetih otaca u vrijeme staroga kršćanstva. Preveo je s grčkog na mađarski djelo Klementa Aleksandrijskog pod naslovom Odgojitelj, nakladnik je Jel, a ta će knjiga uskoro biti objavljena da bi oni koji je budu pročitali mogli upoznati temelje kršćanskog odgoja, te dobiti detaljne upute o kršćanskom životu.
Na slici: glavni oltar crkve
Milica Klaić Tarađija
