Elizabeta Ugarska je zaštitnica rimokatoličke župe u Kertvarosu u Pečuhu, gdje se ovih dana održavaju razne pobožnosti, svete mise i duhovne vježbe.
Elizabeta Ugarska, rođena je u Bratislavi 1207. godine, bila je kći ugarsko – hrvatskog kralja Andrije II., a umrla je kao udovica u Marburgu, 17. studenog 1231. godine u 25. godini života. U trinaestoj godini po običaju onog vremena bila je zaručena za tirniškog grofa Ludviga, kasnije se udala, sretno živjela u braku i rodila troje djece. No njena sreća nije dugo trajala, ostala je udovica s troje djece, zatim je protjerana s dvorca od muževe rodbine. Prve noći skrivala se u spremištu za svinje, trpjela je oskudicu, izrugavanja i progonstvo od onih koji su bili njenog staleža, a sebi nije dopuštala osjećaj ogorčenosti. Upoznala je nesigurnost i strah za budućnost, ali uz sve patnje imala je povjerenje u Boga. Živjela u vremenu velikih svetaca a to su: Sv. Dominik, utemeljitelj reda Propovjednika ( Dominikanaca ), Sv. Antun Padovanski, Sv. Klara iz Asiza, osnovateljica sestara Klarisa, u tom je vremenu živio i Sv. Otac Franjo, pa je Franjina karizma utjecala na njenu osobnost .
Papa Benedikt XVI. o njoj veli da je vjerovala u ljubav Božju i bila čovjek ljubavi. Kako je zaboravljala samu sebe da bi postala bliska svima potrebnima, kako je otkrivala Isusovu prisutnost u siromašnima, odbačenima od društva, u gladnima i u bolesnima. Htjela je, jednostavno, biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro, već je htjela graditi bolji poredak pravednosti.
Poznato je da je Elizabeta darovala franjevcima crkvu u Eisenachu Tkala je platno za franjevački habit. Na Veliki je petak god.1228., nakon sto je stavila ruke na ogoljeni oltar, položila je javni zavjet u franjevačkoj crkvi. Osnovala je bolnice, a onu u Marburgu(1229.) i stavila je pod zaštitu sv. Franje. Pomagala je potrebnima i prije svoga zavjetovanja, a poslije se tome predala srcem cijelim. Ona je bez dvojbe znala uskladiti obje životne protežnice: bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima. Njezina je molitva bila žarka, trajna koja je ponekad prelazila i u ekstazu. Donijela je radost ojađenim srcima. Nitko ne može prebrojati suze koje je osušila, rane koje je previla, ljubavi koje je pobudila
Franjevački pokret Elizabetu ima kao veliki svijetli primjer i uzor evanđeoskog zauzimanja. I dok promatramo djelovanje Duha Svetoga u današnjoj svetici činimo to sa divljenjem ali i sa nakanom da i mi postanemo oruđe mira u svojoj okolini.
Preuzeto s Fra3. net
