Advent je u svakoj obitelji priprema.
I oni se, za koje ovo razdoblje ne donosi vjerski sadržaj, suočavaju i doživljavaju svijet koji je prije vremena ukrašen, i tako slute dolazak nečeg velikog. Došašće je, međutim, u drugom redu priprema, u prvom je iščekivanje. Neki čekaju samo jedan dana jedan praznika, koji je, po nekom konsenzusu, okićen naljepnicama ljubavi i mira. Neki se pak pripremaju proslaviti spomendan Isusovog rođenja, koji je zahvaljujući starim običajima, ukrašen, nekom svojevrsnom romantikom rezerviranom samo za ovaj dan. Ali ne čeka se dan, niti događaj iz prošlosti, nego se čeka Netko, s kime bismo se voljeli susresti, tko nam može dati u tom susretu nešto, što nitko drugi ne može. Ne, ne može. Taj se veliki događaj ne ostvaruje u blagdanu, niti u njegovim ukrasima, nego pomoću tih ukrasa slavimo veliki događaj, iz toga proizlazi blagdansko raspoloženje.
Doživljaj i poklon susreta s Isusom proizlazi iz toga što čitamo u svetom evanđelju po Mateju. „Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira” (Mt 9,36). Božićni dar i radost je dakle pogled pun smilovanja kojim nas gleda Sin poslan od Oca. Sažaljenjem gleda na naše patnje, na naše padove i grijehe. Ne ište, ne pita što bismo mu mi mogli dati, nego nas daruje iz svog smilovanja i sažaljenja.
Koliko li se razlikuje sve ovo od ljudskog razmišljanja, koje četiri tjedna juri za ovozemaljskim, svjetovnim? Pitajući se što da poklonim, što da kupim, kako da odgovorim na iščekivanje okoline? Što da radim a da me ne mimoiđe istinita svjetlost u vrtlogu lažnog svjetla? Želimo postati takvim, kakvog nas Slavljenik ne želi. Božić nije blagdan našega bogatstva, naših mogućnosti glede darivanja, nego je bladan poklona koje smo mi primili od Onoga koji je pun ljubavi i smilovanja prema nama i u slučaju ako nemamo što dati ili ako dobiveni poklon nismo zaslužili.
Došašće je vrijeme za takvo iščekivanje i za takve pripreme. Moramo shvatiti da lažna svjetla lažnih priprema samo previju ali ne i liječe naše muke i nevolje. Moramo shvatiti da smo potrebiti darova, kao i toga da netko bude prema nama milostiv. To je put poniznosti. Moramo biti takvi kakvi smo bez bilo kakve glazure. To je prividno pasivna stvar, no ukoliko nam dobro uspije ta pripravnost, to iščekivanje i sam susret, tada možemo i mi početi dijeliti darove, ne one što svijet od nas očekuje, nego one prave darove koji potječu od Božjeg Milosrđa.
Primjetit ćemo tada ono što će zasjeniti svjetlo svijeta, ono o kome i o čemu i ne želimo znati, možda moramo nekom oprostiti ili od nekoga oprost zatražiti. Sve ovo iziskuje požrtvovnost, lakše je kupiti poklon, predati ga svečanim osmjehom na licu, i sve ide dalje svojim putem. Ali i ove poteškoće su dio Isusovog milosrđa, skloni smo poklonom smatrati samo ono što je neki dodatak našemu životu, no mnogo puta je dar i ono što nam se oduzme, od čega nas se oslobodi. Isus je Milosrdan, Otkupitelj, Izbavitelj i Spasitelj. Ako smo spremni prihaviti suosjećanje njegova srca, onda će nas suočiti, možda bolno, onim što je nepotrebno, lažno ili čak zlo u našem životu, i pomoći nam osloboditi se toga.
Nije li dar shvatiti da sam nepodnošljiv, sebičan, ali ima nekoga tko me može promijenti?. Nije li dar, da mogu srediti svoje međuljudske odnose i ne moram dalje živjeti pod teretom nemira? Nije li dar očajnima i ojađenima da im se ljudskost ispoljava u božjem pogledu? Koliki baš u ovo božićno vrijeme, ne prepoznajući vrijednost svog ljudskog života, otišli do krajnjeg, nisu shvatili da ovise jedino o Njemu, koji je spreman skinuti grijehe sa njihova života.
Upotpunit će se pripremanje i iščekivanje ako stignemo do ove slobode. Sjaj koji vidimo pred sobom nije sjaj adventa. Sjaj je, naime,svojstvo Božića, svijeće na advenstkom vijencu su putokazi, znakovi da možemo koraknuti dalje, ne više. Svjetlo dobijemo ali ga ne mi palimo. Naša je dužnost da budemo sposobne svijeće i tako čekamo dolazak svjetla Božjeg Milosrđa. Da budemo spremni užgati se i prenositi božje milosrđe.
Augustin Darnai
