Po staroj navadi u hrvatski seli – u Koljnofu, u Plajgoru, na Prisiki, u Židanu i na Undi – na vazmenu nedilju jutro, u ranoj zori našli su se ljudi „Boga djiskat” – piše pokojni undanski farnik i pjesnik dr. Ivan Horvat.
Oblik i vrimenski termin ovoga običaja bio je različan u spomenuti seli. Vjerniki su u nekimi seli poiskali poljne pilje i kapele i molili su očenaše/krunicu. Molili su iz glasa ili samo u sebi u vjerskoj tišini. Drugdir su samo žene išle Boga iskat, a njihova moleća prošecija vodila je ravno u cimitor k svojim pokojnim. Muži su na znak crikvenoga zvona važgali poljne ognje iz poljski otpadkov. Plameni ognja hrabrili su sve sudionike u vazmenom očišćenju.
S vrimenom se je i iskanje Boga malo preoblikovalo, ali svoj vjerski sadržaj si i u sadašnjici čuva. Zna se da je na križu raspet Jezuš prije va nebo stupljenja prošao u purgatorij. Tamo je mrtvim, ki su pred njim preminuli otvorio vrata i put u nebesa. Zato idu ljudi i dan denas na vazmeno jutro u cimitorda si pomažu s molitvami svojim pokojnim na putu vjekovječnoga žitka.
Na Prisiki, u Židanu još živi običaj Boga iskanja, u Kisegu nekoliko ljet tomu da su ga upeljali u mjesni vjerski žitak. Najčvršće se drži ov običaj na Undi i najpoznatije vjersko mjesto ovoga dogadjaja je u sadašnjici ovo malo gradiščansko selo.
Na Vazmenu nedilju jutro u ranoj zori u 4 ura sa svetom mašom se počinje vjersko svečevanje „Boga iskanja”. Ljudi dojdu od Koljnofa do Kisega i od susjednoga Fileža, Mjenova iz Austrije na ov vjerski susret. Po sv. maši – ku celebrira farnik Štefan Dumović – iz crikve krene povorka kroz Glavnu ulicu do pilja Sv. Marije. Tamo se moli za domovinu, za očuvanje obiteljskoga kruga. Svićami zazlamenovan/obilježen put, mrmljanje molitvov, pjevanje vjerskih jačak, većkrat i duševna tišina prati vjernike u cimitor. Tamo je već čeka upaljen oganj očišćenja. Plamen ognja osviti križe i ljudska lica, a na grobi goru sviće sjećanja. Kako velečasni Štefan Dumović reče: „Ovo ni’j mrtvo mjesto. Ov cimitor živi. S našimi molitvami i mi moremo pomoć našim pokojnim da stupu u vjekovječni život.”
Plamen ognja gubi već svoju moć, kada se ljudi kod grobov svojih pokojnih tiho naprikdaju susretu spominjanja. Ujačeni od ove duševne zajednice svi vjerniki krenu se polako na svoj izabrani životni put.
Na slici: Jezušev grob u undanskoj crikvi
Marija Fülöp Huljev
