Povodom 110. obljetnice smrti
Kako se je znameniti sin, isusovac i profesor rodom iz Čavolja, Petar Pančić, mogao naći u Travniku? Bosna i Hercegovina je odlukom Bečkog kongresa 1878. pripala Austro-Ugarskoj Monarhiji. Stvaranju travničkog duhovnog, kulturnog ozračja svojim je zalaganjem doprinijeo i o. Pančić. No, ni za trenutak nije zaboravio za svoje bunjevačke Hrvate i Mađare, koje je posjećivao u pučkim misijama, odnosno pisao za novine Neven.
Petar Pančić rođen je u Čavolju (mađ. Csávoly) 29. lipnja 1853., od oca Martina i majke Ane Peštalić. Osnovnu školu završava u svom rodnom selu te pohađa gimnaziju u Kalači (Kalocsa), gdje ga podučavaju isusovci. Odabrao je svećenički poziv. Po završetku školovanja 19. listopada 1872. primljen je u isusovački red. Još u rodnom selu naučio je hrvatski, njemački i mađarski jezik a tijekom školovanja grčki i latinski. Službu obavlja u Požunu, Trnavi, Sankt Andriji, Insbrucku, Staroj Wiesi i Szatmáru, Kalači, gje podučava retoriku i teologiju, kao član nastavničkog zbora Družbe isusovaca u školskoj godini 1880./81-oj.
Nakon što su postrojbe Austro-Ugarske Monarhije oslobodile Bosnu i Hercegovinu od osmanlijskih osvajača (1878.), najviše crkveno rukovodstvo odlučilo je da se na oslobođenom području u Travniku organizira katoličko središte. Biskup Josip Stadler utemeljenje gimnazije i sjemeništa povjerio je isusovcima.
Otac Pančić u ljeto 1885. na poziv Ericha Brandisa, svog ranijeg gimnazijskog profesora u Kalači, polazi u Travnik. Bilo je to njegovo misijsko poslanstvo, naime isusovci su i diljem Ugarske obavljali potrebite misije i upućivani su iz jednog mjesta u drugo. Pančić je u Travniku bio u neku ruku nezamijenjiv, te se na ovim prostorima zadržao poduže vremena, ostaje sve do kraja 1903./04. godine. Ovdje mu se pružila mogućnost da ostvari svoju misiju i viziju o utemeljenju suvremenog školskog sustava u BiH. Pančić vrhunac karijere postiže 20. srpnja 1893. kada je imenovan za rektora katoličkog središta (sjemenište) i učeničkog doma, ističu o njemu dr. Marin Mandić i dr. Mišo Mandić.
U Travniku se bez pretjerivanja rečeno stvarao novi svijet. Grad je dobio svoj preoznatljiv obol: suvremeno školstvo u čijem osmišljavanju i o. Pančić imao je nemalu ulogu. O starom Travniku piše i nobelovac, podrijetlom Hrvat, sin katoličkih roditelja iz Dolca, Ivo Andrić (1892.-1975.: kršten u župi Travnik 9. listopada 1892.) u Travničkoj hronici, koji je bio i sâm pitomac ove institucije. Nadbiskupska klasična gimnazija započela je s prvim okupljanjem učenika 6. siječnja 1882. god., a obuka je počela 9. siječnja u privremenom sjemeništu (iznajmljenoj turskoj kući). Zgrada sjemeništa građena je od 1882. do 1888. godine. Bila je to u ono vrijeme prva moderna i najveća školska građevina u BiH.
U travničkom sjemeništu i gimnaziji pored raznih predmeta, učenja hrvatskog jezika i drugih stranih jezika, tako i njemačkog, kasnije i francuskog, isusovci su se posvećivali i glazbi, uostalom utemeljena su čak i tri orkestra. Učenici su bili podijeljeni na tzv. interniste (svećenički kandidati) i eksternisti (vanjski učenici raznih nacionalnih i vjerskih pripadnosti: katolici, muslimani, pravoslavci, židovi, protestanti). Stanovali su u gradu Travniku i u bližoj okolici. Učenika je u početku bilo 32, a kasnije se, kao npr. školske godine 1924/25. broj popeo čak na 403.
O. Pančić na sjemenišnoj gimnaziji poučavao je gramatiku, latinski, grčki i hrvatsku književnost. Osim toga bio je kućni minister i savjetnik te ispovjednik đaka. Svečane zavjete položio je 2. veljače 1886. godine. Kao Hrvat–Bunjevac hrvatski je naučio u obitelji, mađarski kao gimnazijalac u Kalači te njemački kao mladi isusovac u Sv. Andriji i Insbruku, a temelje tih jezika usvojio još u djetinjstvu, u trojezičnom Čavolju. Tim jezicima potpuno je vladao a znao je klasični grčki i latinski. Na latinskom je ispjevao više odâ te ih je nekoliko objavljeno u Vrhbosni. Već kao profesor i poslije kao rektor (1893.-1899.) mnogo je radio i kao dušobrižnik. U praznicima je čak odlazio na pučke misije. Tako je u siječnju 1895. sudjelovao s drugim revnim misionarima na velikim pučkim misijama u Subotici.
O. Pančić je 1903. sudjelovao kao misionar u Budimpešti, zahvaljujući svom znanju raznih jezika.
Malo tko da tako čuvao uspomene o svojim uglednim sumještanima kao naši Čavoljčani pored Baje u Bačkoj. Suzavičajnici o. Petra Pančića, Stipan Mandić, predsjednik mjesne Hrvatske samuoprave i dr Mišo Mandić, budno čuvaju i njeguju uspomenu o njemu, naime Pančiću postavljena je spomen-ploča, izrađena brončana spomen-plaketa (djelo bajskog kipara Endrea Bartosa), koja se dodijeljuje za istaknuti i uspješan rad za čavoljske Bunjevce; u mjesnom zavičajnom muzeju postavljena mu je stalna izložba.
No, o zaslužnom o. Pančiću puno toga još nije istraženo, ali zahvaljujući dru Miši Mandiću i dr. Marinu Mandiću dozali se do relevantnih podataka koje bi valjalo dalje obogatiti. Na proslavi povodom 100. obljetnice rođenja dr. Stipan Blažetin je rekao: «Njegov život je primjer koji potvrđuje da ni mi, Hrvati koji se nalazimo na rubovima hrvatskog etničkog prostora, nismo manje sposobni, te da možemo pridonijeti cjelokupnom razvitku hrvatskog naroda.» Tom prigodom Luka Džolan, savjetnik veleposlanstva Bosne i Hercegovine u Budimpešti iznio. «Zahvaljujem na svemu što je Petar Pančić učinio u zemlji njegovih i vaših otaca, koji je odgojio brojne generacije studenata. Nadam se da će se uspomena na njega sačuvati, da će se raditi na tome objavljivanjem knjiga, brošura i drugih publikacija, i da naš dragi Čavolj neće biti zaboravljen.»
I na kraju od zaslužnog isusovca Petra Pančića da se oprostimo riječima dra Miše Mandića: …ostavio je trajne zasluge na polju vjere, znanosti i obrazovanja na materinskom jeziku. Postao je uzorom. Pokazao je kakav je dobar pedagog, dušobrižnik, vjeroučitelj. Poslanje misionara odlično je obavio. Svoje sposobnosti i znanje prije svega posvetio je Katoličkoj crkvi i na dobrobit hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Sastavio Đuro Franković
Istanuta slika: Vodica u Čavolju
Literetura:
Vrhbosna, Sarajevo 1905. str 393.; Đorđe Nastić, Jezuite u Bosni. Beograd, 1906.; Josip Predragović, Travnička spomenica za 25 godinica… Sarajevo, 1908.; Kamilo Zabeo, Travnička spomenica 1882.-1932. str. 268., Sarajevo, 1932. (s fotografijom); Predragović Josip, Travnički zlatni jubilej. Sarajevo, 1933.; Srećko Dragičević, Spomenica pokojnih nove Družbe; Stipan Balatinac, Povodom 100. obljetnice smrti Sjeáanje na isusovca Petra Pančića, Hrvatski glasnik, Budimpešta, 7. srpnja 2005.; Mišo Mandić Spomen-ploča Čavoljcu Petru Pančiću, Hrvatski kalendar 2006., Croatica, Budimpešta, str. 173–176.; Marko Stanušić Pjevanje i sviranje u Nadbiskupskoj gimnaziji i sjemeništu u Travniku
http://vrhbosanska-nadbiskupija.org/pdf/liturgija/magnificat/04_08_sjemeniste_travnik.pdf (posjet 24. srpnja 2015.)
