Na poziv pečuškog biskupa György Udvardyja i Miše Šarošacza…
…predsjednika Hrvatske samouprave u Pečuškoj (Baranjskoj) županiji te Pečuškog hrvatskog kluba, požeški biskup Antun Škvorčević posjetio je 11. prosinca Hrvate u tom gradu i sudjelovao na njihovu tradicionalnom predbožićnom susretu. Primio ga je domaći biskup u Biskupskom domu, upoznao ga s pastoralnim stanjem u svojoj mjesnoj Crkvi, napose s nastojanjima oko obnove crkvene kulturne baštine iz europskih fondova uz pomoć mjerodavnih tijela Madžarske Vlade te ga poveo u razgledanje pastoralnog centra u obnovljenoj zgradi nekadašnje žitnice. Potom su obojica biskupa u Katedrali sv. Petra bili nazočni na koncertu koji je za pečuške Hrvate, među kojima je bio i Ivan Gogan, predsjednik Hrvatske samouprave u Madžarskoj, održao Zbor „Josip Slavenski“ iz Čakovca uz tamburašku pratnju, izvodeći splet hrvatskih i svjetskih božićnih pjesama. Na početku koncerta biskupe i sve nazočne pozdravio je predsjednik Samouprave u Pečuškoj županiji Mišo Šarošacz a zatim i generalna konzulica Republike Hrvatske u Pečuhu Vesna Haluga, prikazavši ujedno značenje Božića za hrvatskog čovjeka.
Slijedila je sveta misa u Katedrali koju je predvodio biskup Škvorčević s hrvatskim svećenicima na kojoj je u svetištu bio nazočan i biskup Udvardy. Požeški biskup je u pozdravu zahvalio domaćem biskupu što omogućuje pečuškim Hrvatima slaviti Boga na svom materinskom jeziku kao i za poziv da predvodi ovo slavlje. Izrazio je nazočnim Hrvatima radost što nastoje živjeti međusobnu povezanost na temelju trinaeststoljetne duhovne baštine Katoličke Crkve a na tragu vjernosti svojih očeva i majki u nastojanju da je prenesu i mlađim naraštajima. Kazao je kako je i hrvatskom srcu potrebna Božja blizina te ih potaknuo da se otvore Bogu te u pripravi za Božić budu ispunjeni njegovim svjetlom.
U homiliji biskup je upozorio nazočne kako svatko od njih želi biti dobro i spomenuo da ta želja nije njihovo djelo, nego Božji trag upisan u njihovim srcima, koji im svjedoči da su stvoreni za više nego li sada ostvaruju u svom životu. Kazao je da bi toj Božjoj činjenici uvijek trebalo davati dovoljno pozornosti, ali napose u adventskom i božićnom vremenu, kada su naši stari s posebnom srdačnošću tragali za Božjim istinama o čovjeku. Ukazao im je na to da je pitanje našega dobra vezano za naše srce više nego li za stvarnost oko nas, i da su naši očevi i majke u vremenima siromaštva i progona znali osobito o Božiću otvarati Bogu svoje hrvatsko srce te ono nije ostalo prazno, nego ispunjeno onim što se nigdje ne može kupiti ni na drugi način priskrbiti, nego primiti od njega kao dar: svjetlom, snagom, radošću, mirom i zadovoljstvom. Dodao je da je Božić veliki svjedok da smo bića srca i da s tim srcem trebamo nešto početi i to s Bogom jer ga je on stvorio nemirnim i širokim te ono nije zadovoljno ničim drugim osim njime.
Biskup je na temelju pročitanog ulomka iz Knjige Izaije proroka ustvrdio kako se Bog nikada ne odriče čovjeka, nego ga i u najtežem stanju želi učiti njegovu dobru te ako ga čovjek ne prihvati, ostaje siromašan u srcu, što je teže nego li biti materijalno siromašan. Kazao je pečuškim Hrvatima da je ovaj adventski susret prigoda da naprave svojevrsni račun sa sobom te se zapitaju od čega zapravo na koncu žele živjeti. Spomenuo im je kako nas sa sviju strana uvjeravaju da se živi od gospodarstva, i da je to jednim dijelom istina, jer je čovjek tjelesno biće. No, on nije samo želudac, nego najprije i na kraju srce, te ako to zaboravi ili zanemari postaje nesretno jednodimenzionalno biće. Čovjek je ponajprije biće srca, i to ne smijemo nikada zaboraviti: onoliko je sreće, svjetla, dobra, ljubavi – koliko je ima u srcu.
U nastavku homilije biskup je ukazao na važnost dimenzije srca i duhovnosti u današnjem svijetu. „Naši su tijekom povijesti razumjeli da sve smijemo izgubiti, ali ne svoje srce, i da ono ne smije ostati prazno. I uvijek su zato dolazili pred Boga otvorenim hrvatskim srcem i molili: ispuni nas da ne budemo ljudi prazni, ispuni nas da ne budemo mračni, ispuni nas da budemo ljudi snažni, veliki. Ne postaje se velik nekim drugim putom, nego putom srca. Stoga njegovati duhovnost, znači učiniti sebi najbolje i najviše. Upravo to nam poručuje Božić sa svojim pjesmama, koje unose u nas onu vjeru i duhovnost naših otaca od koje su oni živjeli. Kao da nas Božić pjesmom i običajima želi uvjeriti: ima put i za tebe, put nutarnje topline, svjetla, dobrote, ljubavi – opredijeli se još snažnije za njega, računaj sa svojim srcem, još više računaj s Bogom pa ćeš vidjeti da nećeš biti izgubljen na putovima duha, na kojima se ostvaruje smisao ili besmisao“ ustvrdio je biskup Škvorčević.
Potom je nastavio: „Može se dogoditi da mi to sve skupa zanemarimo ili pustimo po strani pa živimo kao djeca o kojoj govori Isus u današnjem evanđelju: sjeli jedni nasuprot drugima te zanovijetaju, jedna strana zakukala, zapjevala, zaigrala ali neće druga strana, pa na koncu ne igraju nikakvu igru. Jesmo li mi pokatkad takvi da jedni drugima zanovijetamo, politici i svima drugima po redu, pa i samome Bogu? A zapravo ne igramo nikakvu igru nego tapkamo i vrtimo se u krugu, a onda se žalimo kako nam život ne ide i ne vrijedi, kako nema smisla i nije dobro. Čiju igru treba zaigrati? Čiju ako ne Isusovu, ako ne Božju? A to nije bilo kakva igra, nego je to ljubav Božja s nama ljudima, to je igra koju je on s nama zaigrao u Sinu svome Isusu Kristu, kad je položio sebe za nas i posvjedočio nam tko smo mi za njega, koliko smo mu dragocjeni. I tu svoju dragocjenost ne bismo smjeli nikada prezreti a kamo li pogaziti“ istaknuo je biskup.
Nastavio je uvjeravati pečuške Hrvate što se sve s Bogom može: „S Bogom se u duhovnim dimenzijama uvijek iznova može živjeti tu našu ljudsku dragocjenost. Kad čovjek sebe svede na plićinu, postaje težak samome sebi, ne može od površine, od praznine živjeti, nego od punine – srce je punina, od dubine – srce je dubina, od Boga – on je naše sve. Ukoliko bismo se odrekli te istine srca i Boga koji je s njome povezan, odrekli bismo se cijele svoje hrvatske povijesti. Ona nam je – gledano tijekom trinaest stoljeća – bila teška, siromašna, razdirana tko zna kakvim politikama i neuspjesima. Ali to je bila povijest ljudi uspješna srca koja su računala s Bogom i zato se hrvatski narod nije izgubio na vjetrometinama povijesti, nego postoji još i danas. Pitanje je na čemu i s čime želimo graditi svoju budućnost. Ako mislimo da se budućnost može osigurati bez Boga i bez vrijednosti srca, živjeti je na temelju izvanjskosti, onda smo je sveli na malo i u tom ćemo završiti. Želio bih da ovaj vaš predbožićni susret probudi u vama neke nove želje, da otvori nove, Božje obzore u vašem životu pa da te Božje dimenzije ozbiljnije shvatite te ih posvjedočite svakodnevnom molitvom, da njegujete sebe u dimenziji srca pa da to očitujete i nedjeljnom svetom misom, osobito slušanjem Božje riječi koja kad uđe u vaše srce stvara u njemu blizinu, ostvaruje ono što njegova riječ naviješta, a onda u svetoj pričesti primate i postajete dionicima Isusove pobjede nad smrću. Nema, naime, nikoga drugoga tko bi bio jači od smrti. A naše nam srce kaže da nismo stvoreno za smrt. Pođite s Isusom Kristom i u te hrvatske pobjede“, naglasio je biskup i nastavio s poticajima.
„Hrvati u Hrvatskoj i na drugim prostorima gubili tijekom povijesti mnoge ratne bitke. Bogu hvala da nisu izgubili nutarnje bitke na razini savjesti, poštenja, na razini srca, gdje se istinski pobjeđuje ili gubi. Želim vam puno odvažnosti, puno međusobne sloge i dosluha, jedinstva u duhovnom pogledu, da ovdje u Pečuhu i drugdje gdje god bili svjedočite kako razumijete sebe u dimenziji srca i da znadete što hoćete. Ne dopustite da ovaj Božić dođe a da sebe ne provjerite gdje ste u dimenziji srca: da se možda niste skamenili, ohladili, izgubili. Znajte da se s Bogom uvijek iznova može biti čovjek topline srca, čovjek koji ne luta nego ide pravim putem, koji je u svjetlu, njegovim darom živi smisao. Želim vam da upravo tako doživite predstojeći Božić i da u njem pronađete istinske radosti. Bit ću s vama za ovaj Božić, jer ću vas ponijeti u srca, moliti s vama i za vas, da ni jedan od vas ne potone u nutarnjem mraku, nego da u vama pobijedi svjetlo, da se u vama ne događa sve manji, nego sve veći čovjek po Božjoj blizini. Da se u vama događa smisao po Božjoj ljubavi. Neka Isusova Majka, vjerna pratilja na našim hrvatskim putovima u domovini i svijetu, pomogne i prati svakoga do vas na vlastitom životnom putu“, zaključio je biskup Škvorčević.
Nakon slavlja u Katedrali, susret pečuških Hrvata nastavljen je druženjem u Hotelu „Palatinus“ na kojem je sudjelovao i požeški biskup Antun, gdje mu je predsjednik Šarošacz u ime pečuških Hrvata zahvalio za dolazak i snažnu riječ koju im je uputio.
izvor: portal požeške biskupije
