posjetio je Hrvate u Bačkoj i Baranji
(Vuka, 21. IX 1853. – Đakovo, 26. III. 1920.) svećenik, povjesničar, etnograf, kulturni i politički djelatnik, đakovački župnik i povjesničar, životopisac biskupa Josipa Jurja Strossmayera, publicist.
Za nas Hrvate u Mađarskoj Cepelićev rad s pravom zaslužuje pozornost, naime posjetio je naše krajeve u Bačkoj, a kao pristaša, sljedbenik i poznavatelj sakupljanja pučkih umotvorina Nikole Tordinca (1858.-1888.) u Pečuhu i okolici stiže na naše južne prostore, ponajprije među Bunjevce i šokačke Hrvate u Bačku, kao i bošnjačke Hrvate u Baranji.
Cepelić o 1912. godini navodi: „[…] Iste godine dana 8. rujna pohodio sam prijatelje u Subotici i pogledao lijepe radnje marljivih Bunjevkinja, od kojih bi one starije dičile i kraljevske odaje. Dana 9. rujna pohodio sam u društvu s prijateljem, sada jur pokojnim Pajom Kulundžićem (iza Ive Antunovića vodjom Bunjevaca), tada župnikom kod sv. Gjurgja u Subotici, Šokce u Šantovi – sada Herceg-Szanto, a dana 10. rujna opet poznatoga bunjevačkog rodoljuba i pisca Lajću [Lajčo – Đ. F.] Budanovića u Beregu. U Szantovi [Santovu – Đ. F.] i Beregu sam vidio stvarih tako ukusno izvezenih, da ih se nisam stidio poljubiti. Ali sam se po ćilimima uvjerio, da su ti Šokci onog Podunavskog kraja u blizom rodu s pukom toliške okolice, a mi Slavonci da smo se kao kakvi klin medju nje zabili. O mom boravku u Bačkoj napisao sam za Subotički kalendar “Danicu” (za godinu 1914.) oveći članak pod naslovom “3 dana med Bunjevcima i Šokcima”, pa akoprem taj članak nema ništa političkoga, nego govori samo o lijepim radnjama bunjevačkog-šokačkog roda, akoprem ga samo poučava, da se okanu tudjinske modernosti u odijelu, a čuva materinsku riječ svoju, ipak je kalendar pokle je već bio rasprodan plijenjen od oblasti po bunjevačko-šokačkim kućama i svijet citiran sudu. Tolika sloboda i jednakost vlada u Ugarskoj, kada se radi o Slavenima. Niti im već kalendara priuštavaju niti i jedne škole za njih 250.000 [prema Cepeliću u Mađarskoj 1912. toliko je bilo Hrvata, kojima su, kao i ostalim narodnostima Apponyijevom ministarskom nagodbom 1907. ukinute škole, a koje je nakon trianonskog ugovora i sam smatrao nepravim potezom – Đ. F.] daju; dočim kod nas 10 Madjara u selu moraju imati svoju madjarsku školu.
O imenu Marijinu (12. IX. 1912. i 1913.) našao sam se na prošteništu u Judu kraj Šikloša. Predičio sam tamo i dijelio Hrvatima i Šokcima religiozne knjige i molitvenike, ali mi toga više neće biti moguće činiti, jer sam već tada stajao pod nadzorom i uzet na rovaš [mađarske vlasti npr. između dva rata nisu dozvoljavale da se iz matične zemlje unose knjige, pa čak ni molitvenici – Đ. F.]. I kod tamošnjega našega naroda vidio sam krasnih radnja, a one izpod Pečuha (Salante, Pogana, Nemetha, Semelja, Sotara [Lotara – Đ. F.] i dr. nose tragove sličnosti s radnjama toliškoga kraja, pa se taj puk još i danas nazivlje “Bošnjacima”. O toj našoj izoliranoj grani napisao sam godine 1913., mislim listopada, u osječkoj “Obrani” odulji članak te pozvao osječke rodoljube, da pripaze na taj naš njima toli blizi ogranak. Ali je moj vapaj bio glas vapijućega u pustinji. […]“
Đuro Franković
LIT:: Krešimir Pavić, „Autobiografija Milka Cepelića”, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 30 (1981.), 1, 20-24; Marko Babić, „Milko Cepelić”, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), sv. 2 (Zagreb, 1989.), 631; „Život i rad Milka Cepelića s bibliografijom radova”, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 31 (1982.), 3-4, 33-37; V.[ladimir] T.[kalčić], „Cepelić, Milko”, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, ur. Stanoje Stanojević, sv. I. (Zagreb, [1925.]), 372; „Cepelić, Milko”, Hrvatska enciklopedija, sv. III. (Zagreb, 1942.), 676.-677; Tihana Petrović, „Research on Textiles and Clothing in 19th Century Continental Croatia”, Studia ethnologica Croatica 7-8 (1995.-1996.), 239-243; „Milko Cepelić – istraživač hrvatskoga seljačkog tekstila”, Zbornik Muzeja Đakovštine 5 (2001.) 61-75; Milko Cepelić. U povodu 150. obljetnice rođenja (Đakovo, 2003.).; Branko Ostajmer, Milko Cepelić u svjetlu jednoga njegova nepoznatog rukopisa, scrinia slavonica 13 (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, 2013.)
