Želi nas uputiti u ispovjedaonicu
Više od sto tisuća vjernika iz Hrvatske i susjednih zemalja od 13. do 18. travnja odalo je počast sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću čije je neraspadnuto tijelo bilo izloženo u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda u zagrebačkoj Dubravi. Bio je to jedinstveni događaj koji se uklapa u godinu milosrđa i 150. obljetnicu rođenja ovoga hrvatskog sveca kapucina.
Sveti Leopold nakon 75 godina došao je među svoj hrvatski narod. Ceremoniju prigodom svečanog dočeka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića iz Padove predvodio je zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Znakovito je da svetac koji je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg Novom u Boki Kotorskoj najprije došao u zagrebačku prvostolnicu Uznesenja Blažene Djevice Marije u kojoj je grob zagrebačkog nadbiskupa, Alojzija Stepinca. Kao da želi nakratko biti uz velikana Crkve. Posljednjeg dana 1942. upravo je on zagrebačkoj i hrvatskoj javnosti u propovijedi predstavio u toj godini preminulog hrvatskog kapucina.
Nerijetko se ističe Leopoldov hendikep povezan s niskim rastom, a manje nego što je poželjno govori se o tome da je bio vrlo inteligentan i pametan, da je bio profesor patrologije, znanosti o životu i spisima crkvenih otaca te odgojitelj bogoslova i kojeg su smijenili, vjerovali ili ne, zbog blagosti. Leopold je govorio da je najveća milost poziv u redovništvo, ali i da je redovnički život ujedno i mučeništvo za kojeg je i on bio spreman žrtvovati se.
Kapucini mogu biti ponosni na to što je papa Franjo odredio da dvojica svete braće Pio i Leopold budu zaštitnici ove jubilarne godine milosrđa i sv. Leopolda nazvao svecem Božjega milosrđa jer je cijeli svoj žvot i svu svoju energiju istrošio u ispovijedaonici.
Povodom 150. obljetnice rođenja sv. Leopolda Mandića tijelo tog sveca bilo je izloženo u Bazilici sv. Petra u Vatikanu.
Iz života sv. Leopolda Mandića:
Obitelj Petra Antuna Mandića i Dragice, rođene Carićević, s dvanaestero djece bila je puna života i kršćanskih kreposti. Leopold je bio jedanaesto dijete. Slabašnog i nježnog, roditelji su ga nakon mjesec dana jedva mogli odnijeti na krštenje. Nadjenuli su mu ime Bogdan, što znači od Boga darovan. Svećenikom je postao 20. rujna 1890. u Veneciji žaleći što mladu misu neće moći služiti u rodnom Herceg Novom.
Od prvih svećeničkih dana u njemu je rasla i jačala ljubav prema griješnicima i želja da postane oruđe pomirenja s Bogom i braćom. Trebalo mu je mnogo strpljivosti s onima koji su ga optuživali da je previše širokogrudan prema pokornicima. No, osjećao je da Bog želi da bude svećenik sa srcem koji će svakoga prihvatiti.
Kažu, život mu je bio poput mirne rijeke koja dovodi život u tihe doline. Pokornike je privlačio revnošću još više s osobnom dobrotom. Pokazivao je na križ i govorio: „Takav je on, a što ćete na to reći. On je čak umro za duše.”
Već u najranijim godinama Leopold je osjetio želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, a prvenstveno je mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. I zato je nakon svećeničkog ređenja zamolio poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji. Prihvatio je njihovu odluku. Predavši se apostolatu izmirenja ljudi s Bogom. 1909. poglavari ga šalju u Padovu u kojoj osatje do smrti 30. srpnja 1942.
Za bolesti koje su ga načinjale nije mario jer su mu duše pokornika prijatelja vrijedile više nego njegov vlastiti život. Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati. Izdahnuo je izgovarajući riječi molitve Zdravo kraljice. Njegov grob na gradskom groblju u Padovi postao je odredištem mnogih posjeta i velikog štovanja sve dok njegovi posmrtni ostaci nisu premješteni u novu grobnu kapelicu sagrađenu u blizini njegove sobice za ispovijedanje. Tu je danas svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića.
U tijeku postupka za proglašenje blaženim njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo je i danas. Razornim bombardiranjem 14. svibnja 1944., kao što je otac Leoplod predvidio, njegova ispovjedaonica ostala je cijela među ruševinama. Papa Pavao VI. blaženim ga je proglasio 2. svibnja 1976., a svetim Ivan Pavo II. 16. listopada 1983.
U godini milosrđa sv. Leopold želi nas najprije uputiti u ispovjedaonicu. Njegov boravak u Zagrebu milosni je trenutak za to. Misna slavlja, bdijenja, a nadasve pristup sakramentu pomirenja duhovni su sadržaji koji su priređeni u povodu dolaska tijela sv. Leopolda u zagrebačku katedralu i u crkvu njegovih kapucina u zagrebačkoj Dubravi gdje je nedjeljnom misnom slavlju predsjedao kotorski biskup Ilija Janjić.
Prije nego što je tijelo unijeto u zagrebačku katedralu koja je povijesni spomenik vjere i kulture svih Hrvata, kardinal Josip Bozanić ovako se obratio okupljenim vjernicima:
Draga braćo i sestre, poseban je ovo dan i trenutak što su ga obilježila zvona naše prvostolnice. Puno je osjećaja i ganuća u ovome jednostavnom činu koji povezuje prošlost i sadašnjost, sveopću Crkvu i Crkvu naše Zagrebačke nadbiskupije, razne krajeve naše domovine Hrvatske u nastojanju da sve promatramo u svjetlu Božjega milosrđa. Tijelo jednoga hrvatskog redovnika, kapucina, svetog Leopolda Bogdana Mandića koji je postao znakom Božje blizine, nakon što je bilo izloženo u bazilici sv. Petra u Rimu, stiglo je i k nama u Zagreb. Papa Franjo želio je da, uz oca Pija iz Pietrelcine, i sveti Leopold bude u srcima vjernika svega svijeta kao svjedok u Jubileju milosrđa.
Draga braćo i sestre u Kristu, pozdravljam sve vas okupljene na ovom jedinstvenom dočeku, pozdravljam braću biskupe, prezbitere i đakone. Posebno pozdravljam mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Porfirija Perića. Draga nam je njegova nazočnost u ovoj znakovitoj prigodi u kojoj želimo odati počast Svecu čija je ustrajna molitva bila prožeta žarkom željom za jedinstvom svih kršćana.
Radosna srca pozdravljam cijenjene oce provincijale, među kojima posebno fra Juru Šarčevića, provincijalnoga ministra Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića i predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica te oca Flaviana Giovannija Gusellu, rektora Svetišta svetog Leopolda Bogdana Mandića u Padovi. Pozdravljam drage sestre provincijalke, redovnice i redovnike, bogoslove i sjemeništarce, redovničke kandidate i kandidatice te tebe svekoliki dragi i sveti puče Božji.
Braćo i sestre, ovim dočekom i izlaganjem tijela svetoga Leopolda Bogdana Mandića na čašćenje ponajprije dajemo slavu Bogu, izvoru svake svetosti. Isto tako otvaramo svoja srca nadahnućima Božjega Duha koji, po naizgled neznatnim, malenim i skromnim ljudima, čini čudesna djela svoje ljubavi.
Radujemo se što će ovdje u prvostolnici, a zatim u zagrebačkoj Dubravi, u crkvi kojoj je sveti Leopold nebeski zaštitnik, vjernici moći biti dublje uronjeni u razmatranje otajstva koje je On tako vjerno i predano svjedočio. Znamo koliko je naš narod privržen ovomu dragom Svecu i s koliko se pouzdanja u Božju milost utječe njegovu zagovoru.
Stavljajući pred nas relikvije svetoga Leopolda Crkva nam skreće pozornost na likove onih koji su u životu i umiranju slijedili i naviještali Radosnu vijest spasenja, da bismo – zagledani u vječnost – mogli vidjeti na koji su se način sveci sjedinili s Isusom Kristom. Oni su naši zagovornici i baštinici Kristovi, naši uzori, zaštitnici i pratitelji. Oni nam pritječu u pomoć, zagovaraju nas snagom otajstvenoga zajedništva među članovima Crkve hodočasnice prema domu nebeskoga Oca, koji nas je iz ljubavi stvorio a po smrti i uskrsnuću svoga Sina oslobodio grijeha i smrti.
Prisutnost tijela svetoga Leopolda potiče nas na snažnije življenje svoje kršćanske vjere, na trajno obraćenje, na prihvaćanje milosti svete ispovijedi i na ljubav prema bližnjima. Ovo je ujedno izniman događaj Crkve koja moli na svoje velike nakane.
Sada tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića dolazi u blizinu zemnih ostataka blaženoga Alojzija Stepinca, koji je prvi u našoj Domovini počeo širiti njegovo čašćenje. Ta blizina iste svetosti, očitovane u raznim životnim i crkvenim poslanjima, poziva nas da promatramo svoj život i jasnije otkrivamo komu nas Bog šalje i na koji ga način možemo najviše proslaviti.
Timea Šakan-Škrlin
Zagreb, 17. travnja 2016.
