Mit o Nikoli Zrinskom u umjetnosti
Popriličan je broj epskih ili junačkih pjesama o bitki pod Sigetom (Szigetvár) 1566. godine, opjevane u hrvatskoj, muslimanskoj, srpskoj, slovačkoj i mađarskoj pučkoj književnosti, koju su u svojim djelima opisali hrvatski i mađarski pjesnici i književnici. Naporedo time nerijetko mađarski protestanstki pjesnici na latinskom jeziku opisuju herojstvo Nikole Zrinskog (1508.-1566.). U pučkim pjesmama ovisno koje su proviencije: rimokatoličke, muslimanske, hrvatske reformatske iz Prekmurja – pod čijim se utjecajem na tu temu razvila npr. gradišćanska hrvatska pjesma – u njima se podjednako ističe slavna epopeja vezana uz Zrinskog, dapače i njegov mitologizirani lik, dok muslimanske ističu hrabrost svojih vitezova iz Bosne, također i neke srpske pjesme uzveličavaju svoje junake, dok slovačke pučke pjesme pokazuju istovjetne motive s nastalim mađarskim pjesmama.
Sigetsku bitku i likove njenih junaka obrađivali su već od konca 16. stoljeća mnogi hrvatski i mađarski pjesnici, među inim i Šiško Menčetić, Pavao Ritter Vitezović, Nikola i Petar Zrinski, Andrija Kačić Miošić, Petar Preradović i drugi.
Hrabra obrana Sigeta 1566. godine ostavila je svoj trag u literaturi mnogih naroda onodobne Europe, čak i turskoga. U hrvatskom književnom stvaralaštvu inicirala je nekoliko procesa: glasno je odjeknula u narodu i potaknula oblikovanje novoga kruga usmenoknjiževnih tekstova ili neke likove dotadašnjih pjesama supstituirala likom bana Zrinovića. U pisanoj hrvatskoj književnosti ostvareno je više epova o Sigetu negoli je to prethodno bivalo i s jednim događajem u hrvatskoj povijesti.[1]
Pored hrvatskih usmenoknjiževnih epskih i lirskih pjesama o sigetskoj bitki poznate su pjesme i drugih naroda: Srba, Bošnjaka i Slovaka u kojima se Nikola Šubić Zrinski naziva „banom Zrinovićem”, „Zrinjaninom”. Ime mu se navodi i kao „Nikola ban Zrinski”, „ban Mikloš Zrinjski”, odnosno u hrvatskoj epskoj pjesmi iz zapadne Mađarske nazvan je „Zrinski Mikula”, dok u prekomurskoj „Zrinski Nicolaus”, a u slovačkoj „pán Zríni Mikulaš”.
Sam Zrinski je relativno čest lik lirske i epske usmene poezije uopće. Većina pjesama nesigetske tematike, kao umjetnička tvorevina, povijesno dakako nije vjerodostojna.[2]
Iako se ime Nikole Zrinskog pronijelo Europom tek u svezi s njegovom junačkom smrću on se već i prije isticao kao odličan ratnik.[3]
Sama tema o sigetskoj bitki uvijek je bila i ostaje aktualna, ne samo u zajedničkoj hrvatskoj i mađarskoj povijesti i sadašnjosti, već i u širim razmjerima, podjednako u europskim i osmanskim, naime hrabra obrana Sigeta 1566. godine ostavila je svoj trag u literaturi mnogih naroda onodobne Europe, jednako tako poslužila je da ju i u nadolezećim stoljećima daroviti pjesnici i književnici ponovno valoriziraju. Slavna junačka prošlost naša dva naroda stoljećima jača nacionalni ponos. Ona je „potaknula oblikovanje novoga kruga usmenoknjiževnih tekstova ili neke likove dotadašnjih pjesama supstituirala likom bana Zrinovića. U pisanoj hrvatskoj književnosti onovremeno je više epova o Sigetu negoli je to prethodno bivalo i s jednim događajem u hrvatskoj povijest”, navodi Josip Kekez.
Neke pjesme o sigetskoj bitki nastale su na temelju kronike komornika (dijaka) Zrinskog, Franje (Ferenac) Črnka koji je preživio samu bitku, bio njezinim sudionikom, očevidcem, te je pao u tursko ropstvo iz kojeg ga je iskupio Juraj Zrinski, sin neustrašivog vojskovođe, a on je nakon toga uživao u njegovu gostoprimstvu. Vjerojatno je na njegovu molbu otpočeo s vjerodostojnim opisivanjem boja kao njegov dobar poznavatelj i sudionik u zbivanjima. Črnkov spis „Podsjedanje i pad Sigeta” brzo se proširio u sjeverno-hrvatskim i slovenskim prodručjima te je već u proljeće 1568. preveden na latinski i iste godine tiskan u Beču pod naslovom „Historia Sigethi”. Prevoditelj Črnkova djela bio je mladi Ljubljančanin Samuel Budina koji je s hrvatskoga, i to doslovce, preveo tekst na latinski jezik, a predgovor i završni dio čak je i proširio. Njegov latinski prijevod je kasnije mnogo puta pretiskavan, a već 1568. izlazi u dva izdanja na njemačkom i do 1570. u dva izdanja na talijanskom jeziku, što rječito govori o velikom zanimanju čitatelja za Črnkovo djelo. (nastavit će se)
Đuro Franković
[1] Kekez, J., 1989., 165.
[2] Ibidem.
[3] Peričić, E., 1986., 190.
