Etnografsko pismo Đure Frankovića
Đuro Franković / Frankovics György (Fok, 9. veljače 1945. – Pečuh, 9. listopada 2016.)
Sinteza trajne vrijednosti Frankovićeva opusa najljepše se iščitava iz njegova fantastičnog udžbenika Narodopis, koji na temelju etnografskih i dijalektoloških značajki opisuje život Hrvata u Mađarskoj.
Napisala: Vesna Kukavica
Pisac, etnograf i političar Đuro Franković bio je u Mađarskoj jedan od vodećih hrvatskih sakupljača i opisivača narodnoga blaga gotovo filmske vjerodostojnosti, zahvaljujući vlastitome literarnom daru i znatiželji toga marljivoga čovjeka prigodom istraživačkoga terenskog rada diljem Mađarske i njezina europskog susjedstva. Rodio se u južnoj Mađarskoj u mjestu Fok, smještenom nedaleko granice i rijeke Drave. Napustio nas je ovih dana nakon kratke i teške bolesti u 72 godini života u Pečuhu, ostaavivši nam bogat etnografski i udžbenički opus – razgranat njegovim uredničkim pothvatima kako u knjigama, od usmene, erotske do dramske književnosti, tako i u periodičnicima te dojmljivim osobnim poetskim vinjetama iz mlađih dana kao i zrelije dobi. Krasio ga je neodoljiv šarm bećara s ruralnoga juga i razbarušena sistematičnost, koju stječe fakultetskim historiografskim obrazovanjem u tamošnjim središtima od rodne Podravine, Lukovišća i Pečuha do srednjoeuropske metropole – Budimpešte. Spoznaje je dopunjavao čitav život družeći se podjednako sa kazivačima (poput nepismenoga pripovjedača i ratara Andrije Hidega) i stručnjacima od Zagreba, do Đakova, ali i do Novoga Sada, do Beograda, Ljubljane i Beča… Radio je kao novinar, urednik, muzealac i sveučilišni predavač na Visokoj učiteljskoj školi u Pečuhu. Nastupao je s podjednakom odgovornošću na pučkim veselicama i stručnim konferencijama, ostavio zapažene leksikografske prinose u matičnoj zemlji osobito u Leksikonu hrvatskog iseljeništva i manjina (Zagreb, 2015.).
Na vremenskoj okomici Frankovićev se životni i znanstveni put prelama na točki kojom počinju demokratske promjene u Europi nakon pada Željezne zavjese i sloma komunizma u Mađarskoj i Hrvatskoj. Đuro Frankković je bio među ključnim figurama društvenog, političkog i kulturnog života onog odvažnog naraštaja mađarskih Hrvata s iskustvom dvostruke komunističke represije (mađarske jeseni 1956., hrvatskoga proljeća 1971.), koji će poput susjedne srednjoeuropske intelektualne elite devedesetih 20. stoljeća mirno provesti razdruživanje Demokratskog saveza Južnih Slavena u Savez Hrvata u Mađarskoj tj. samosvojan narodnosni život unutar većinskoga društva RM i to na vlastitome materinskom jeziku, odbacivši višedesetljetno nametanje srpsko-hrvatskoga južnoslavenske (čitaj: jugoslavenske) provenijencije. Povjesničar, književnik i diplomat Đuro Vidmarović, svjedoči kako je njegov imenjak Đuro Franković bio sudionik osnivačkog Sabora Hrvatske demokratske zajednice legendarnog prvog predsjednika RH Franje Tuđmana koji je održan u Zagrebu 24. veljače 1990.
Osjetivši bilo svoga naroda u turbulentnoj 1990. Franković je među inicijatorima prve Zemaljske skupštine Hrvata u Mađarskoj održane početkom jeseni. Uz Frankovića, u inicijativnom odboru našli su se intelektualci kao što su Joka Bunjevac, Geza Vlgyi, Joso Ostrogonac, Angelina Šokac-Marković, Štipan Pančić, Antun Mujić, Ernest Barić, Zorica Babić-Agatić, Jolanka Tišler, Dinko Šokčević, Đuro Šarošac i Mijo Karagić. Slijedom dogovora na toj Zemaljskoj skupštini, sazivaju svoj prvi kongres u Sambotelu 2. i 3. studenoga 1990., na kojem su utemeljili svoju prvu krovnu udrugu Savez Hrvata u Mađarskoj, čiji prvi predsjednik postaje Đuro Franković, a glavni tajnik dr. sc. Mijo Karagić. Osnivačkom saboru Saveza Hrvata u Mađarskoj nazočili su u ime Vlade RH, ministar vanjskih poslova, Zdravko Mršić, u ime Sabora RH, zastupnik Đuro Vidmarović i u ime Biskupske konferencije RH, msgr. Đuro Kokša.
Struka, ne bez osnova, procjenjuje kako u više stoljeća novovjekih veza naših dviju kultura i naših dviju nacija nema tako značajne godine u suvremenoj povijesti hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj kao što je bila 1994. godina. Demokratska strujanja te države u kojoj, prema procjenama poznavatelja živi oko pedeset tisuća Hrvata, omogućila su uspostavu hrvatske manjinske samouprave. Na kulturnome i obrazovnome planu također su se dogodile značajne novine u kojima aktivno participira Fnanković. Prije svega, iz nekada zajedničkih hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih, odvajaju se hrvatske škole (osnovna i srednja), razna udruženja i institucije, poput muzeja i muzejskih zbirki, ili pak radio i televizijskih programa koji se danas stvaraju u vlastitim nam hrvatskim redakcijama i studijima te budimpeštanskom Croaticinu Medijskom centru. Franković je među utemeljiteljima Hrvatskog kazališta u Pečuhu. Tako je devedesetih i nekadašnji zbornik pod nazivom Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj prestao izlaziti, a pojavio se prvi broj Etnografije Hrvata u Mađarskoj – čijim urednikom postaje upravo Đuro Franković, priznati etnograf i neumorni skupljač narodnoga blaga našega naroda. Publikacija nastavlja izlaziti do naših dana u okviru serije Etnografija nacionalnih manjina u Mađarskoj (ENMM), znamenitog etnologa Ernö Eperjessyja.
Vrhunci Frankovićevog stvaralačkog i uredničkog umijeća najpouzdanije se mogu valorizirati u ravnomjernoj zastupljenosti opisa pojedinih grana naše narodnosne zajednice kao što to čini u svescima Etnografije br. 4/1997; br. 5/1998 i br. 6/1999 – svi u nakladi ENMM. Autorski u njima potpisuje, izvorne znanstvene radove kao što su: Iz vjerskog i glazbenog života Hrvata u Pečuhu; Mitopoetska i ina slika balada mađarskih Hrvata; Svi narodi cvjetaju u svom jeziku; Ivanje te u broju 6 iz 1999. Izvješća misionara Bartola Kašića s područja Južne Ugarske pod osmanskom vlasti – školstvo u Pečuhu i nakon turske okupacije. Ediciju Etnografija Hrvata u Mađarskoj stručnjaci hvale kao jedinu u hrvatskoj dijaspori koja redovito objavljuje priloge iz područja etno-antropologije, fokusirane na identitet, tradiciju i općenito život hrvatske zajednice u toj zemlji, a do sad je izišlo petnaestak brojeva. Franković okuplja poznata imena mađarske etnologije i folkloristike i njima srodnih disciplina. Iz te činjenice očito proizlazi usuglašenost Frankovićeve uređivačke koncepcije u skladu s kojom autori istražuju i pišu. Seriju krasi interdisciplinarnost: od etnologije (zastupljeni su običaji, vjerovanja, gospodarstvo, društveni život, povijest pojedinih obitelji, pučka pobožnost) i folkloristike (gotovo svi oblici usmene književnosti), do povijesti, napose kulturne (kao što je povijest školstva), lingvistike (istražuje se leksik kroz utjecaj mađarskoga jezika na hrvatski, nadimci, pitanje dvojezičnosti, zavičajni govor …). Struka hvali Frankovićev angažman u prilozima koji se bave pitanjem interetničke komunikacije u svakodnevnom životu, što je vezano uz pitanja istraživanja identiteta jedna od ključnih tema suvremene etno-antropologije.
Zaključno, čitanka odnosno sinteza trajne vrijednosti Frankovićeva opusa najljepše se iščitava sa stranica njegova sjajnog udžbenika Narodopis (2001.) u dva izdanja Craoatice, koji na temelju etnografskih i dijalektoloških značajki opisuje pripadnike naše manjine iz raznih subetničkih i dijalektoloških skupina koje žive raštrkano u manjim i većim cjelinama od mađarsko-austrijsko- slovačke tromeđe duž granica s Austrijom i Hrvatskom sve do Bačke na jugu mađarske države, a koje etnolozi i lingvisti obično svrstavaju u sedam većih etničkih skupina. Đuro Franković nas poučava da su to gradišćanski Hrvati, pomurski Hrvati, podravski Hrvati, Bošnjaci, Šokci, Bunjevci i podunavski Hrvati. Udžbenik zrcali slikom i riječju bogatstvo različitosti hrvatske manjine u Mađarskoj, uz isticanje velikana matičnog naroda općenito. Objavio je na hrvatskome i mađarskome jeziku više od 500 izvornih znanstvenih radova, desetak knjiga i više udžbenike te uređivao časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj Pogledi. Spasio je i za tisak priredio (2003) dramsku književnost disidenta Antuna Karagića.
Njegov lik i djelo ostaju trajno utkani u život i stvaralaštvo hrvatskoga naroda u Mađarskoj i Hrvatskoj. Ponosni smo što je Đuro Franković desetljećima surađivao u časopisu Matica i Hrvatskome iseljeničkome zborniku. Njegovo djelo i iznimna ljudska toplina bi će nam trajnim nadahnućem u njegovanju hrvatskoga kulturnog i etničkog identiteta u europskoj obitelji naroda, kojoj pripadaju naše dvije zemlje.
Etnografija – časopis za Y generaciju
„Časopis kao temeljni komunikacijski kanal u konvencionalnom komuniciranju u znanosti, u svijetu se pored tiskanog, pojavljuje i u elektroničkom obliku te u životu svake manjine predstavlja značajnu činjenicu u očuvanju kulturne raznolikosti poput moga trinaestog broja Etnografije Hrvata u Mađarskoj (2008), koji donosi izvorne
studije iz života Hrvata u Mađarskoj u uredničkoj koncepciji moje malenkosti i Štefa Lukača – koji to odlično nastavlja. Ono što sam ja zadnjih pola stoljeća sakupljao više ne postoji osim u časopisima, budući da su Hrvati u Mađarskoj dobrim dijelom migrirali iz sela u gradove, stariji njeguju tradiciju – istini za volju, mlađi naraštaji vole tradicijsku kulturu – no život ih nosi u nove stilove života današnjeg mađarskoga društva. Glavninu svoga djelovanja ostvario sam bez računala i interneta, ali moj naraštaj vidi koliko ta nova tehnologija prihvaća tradicijsku kulturu, naše običaje i naš život – znate koliko, koliko mi zapišemo ali s terena, ne iz radne sobe“, znakovite su Frankovićeve riječi izgovorene na posljednjem susretu u HMI godine 2009 u Zagrebu. Radost časopisnih inovacija rado je dijelio sa djelatnicima HMI i stručnjacima poput književnika Đure Vidmarovića i dr. sc. Sanje Vulić s Hrvatskih studija.
Na slici: Đuro Franković (na sredini) s Đurom Vidmarovićem i Sanjom Vulić.
