Piše: Marko Bubalo
Nakon povratka iz Mađarske, kad je završena izbjeglička kriza Hrvatskoga naroda i nakon što je završen Domovinski obrambeni rat 1995, Vojno redarstvenom akcijom Oluja koja je briljantno izvedena po najvišim standardima ratovanja, koju su priznale sve svjetske sile i koja se izučava na najprestižnijim vojnim učilištima u svijetu. Ta pobjeda se dogodila upravo 5. kolovoza na blagdan Snježne Gospe, koja mi je posebno prirasla srcu slaveći svetu misu puno puta u njezinoj crkvi na Tette na Brdici iznad Pečuha. Zavjetna je to crkva Hrvatskoga i Mađarskoga naroda, jer ih je Gospa spasila od kuge.
Kad je Hrvatska pobjednička vojska slavodobitno prodefilirala našim gradovima, nakon kojega je započeo povratak 15. siječnja 1997. godine ispaćenog i preplašenog Hrvatskog naroda, ali i drugih pripadnika nacionalnih manjina u razrušenu Domovinu. Ja sam nakon što sam im pomagao da opstanu i prežive život u tako teškim uvjetima prognaničkog života, nastavio ih hrabriti i poticati da se vrate na svoju grudu i na svoja spaljena i porušena ognjišta. Vratio sam se s njima u župu Tordince i sve činio da pokušamo s Božjom pomoću i pomoći dobrih ljudi obnoviti ono što je izgledalo katastrofalno da bude za život primjereno i Domovini na ponos. Naša sela su izgledala kao spaljena zemlja. Nismo mogli u toj obrasloj i minama posutoj našoj dragoj Slavoniji pronaći ni svoje kuće ni crkve, ni škole, a poglavito Ćelije, prvo spaljeno selo u Hrvatskoj 7. srpnja 1991. koji je trebao poslužiti kao uzorak za daljnje rušenje Hrvatske.
Tako je trebalo biti, takav je bio plan, ali Bog je bio na našoj strani i nije došlo do potpunog istrebljenja. Plan im se izjalovio. Kako reče Sveti Papa Ivan Pavao II.“ Ima jedan koji je pucao, a ima jedan koji je vodio metak.“ nakon atentata na njega 1982. godine na Trgu Svetog Petra u Rimu. Tako je bilo i s Hrvatskom. Sam Bog nas je spasio. „ Da nije Gospodin bio uz nas žive bi nas progutali.“ kaže psalmist. O hvala ti Bože! Velika ti hvala! O hvala Ti Gospo Snježana!. Velika ti hvala!.To spaljeno selo Ćelije su posjetili i novinari i članovi civilne vlasti i Pečuha i drugih dijelova Mađarske i uvjerili se u istinitost navoda o razrušenosti koju su učinile Srpske paravojne postrojbe zajedno sa bivšom tz. JNA.
Kad sam u cijelosti župu izgradio i duhovno i materijalno što je trajalo skoro petnaest godina, bijaše to pravi perivoj kojemu su se svi domaći i gosti kao prolaznici divili. I tada kad sam trebao uživati, kako neki rekoše, sve to tako lijepo uredeno prepustio mom nasljedniku, a ja sam se povukao u mirovinu, ali samo što se tiče gradnje i popravaka, i nastavio s duhovnim radom još više i intenzivnije. Otišao sam iz Župe ali župa nije nikada i neće otići iz mene. Nemoguće je u nju uložiti cijeli svoj svećenički život a da se to ne usiječe duboko u srce. Sad se nalazim u Vinkovcima u župi Sv. Vinko Palloti.
No, jedan dio moga života je zacijelo ostao najviše urezan u srce, a to su najteži dani mojega naroda, mojih župljana i mene osobno, ono što smo kao prognanici proživjeli u Mađarskoj, skoro sedam godina. Jedan mai dio tih muka i stradanja sam zapisao u svojoj knjizi, Nemam mamu ali imam tebe još za vrijeme boravka u Mađarskoj. Sedam mojih najplodnijih godina svećeničkog života bili su upravo u progonstvu u Mađarskoj, jer sam imao prilike potpuno se darovati i posvetiti samo ljudima u nevolji i neizvjesnosti, odnosno ostvariti svoj svećenički, mladomisnički moto.“ Za sve ljude koje sretneš uvijek imaj ljubavi.“
Da sam se stvarno darovao svim svojim bićem za te ljude potvrdio je i jedan članak u Hrvatskom Glasniku tih godina, koji nije potpisan, u kojem je između ostalog pisalo i ovo:
“ Kad otvoriš pipu iz nje curi Marko Bubalo.“ To znači bilo me je svugdje; i u crkvi, i u školi, novinama, radiju, TV-u, na graničnim prijelazima, po vojarnama, bolnicama, selima i gradovima, pustarama, hotelima, bolnicama. U vrtićima, fakultetima, ama baš svugdje gdje su bili prognanici i Hrvati diljem Mađarske. Kako je samo točno oslikao moje poslanje i darivanje uvaženi gospodin u svom članku, a da toga nije bio ni svjestan. Ne znam da li bi ja sam tako nešto mogao bolje izreći iako sam jako dobro znao što moje srce želi učiniti za svakoga koji je bio u nevolji. Od srca se tom gospodinu zahvaljujem. Rado bi mu pružio ruku i popio s njim kavu , kad bi znao njegov identitet. Da bi se ta patnja barem malo ublažila, nikada neću prestati zahvaljivati dobrom Bogu za dobrosusjedski Mađarski narod i Hrvatima koji su tamo doselili prije više od 300- 500 godina, ovisno kojem je kraju Mađarske riječ, jer su nam oni pomogli kad je bilo najteže.
To je razlog da sam i nakon povratka kući nastavio uvijek kad je to bilo moguće doći na obilježavanje bilo kojeg događaja među Hrvatima u Mađarskoj. Najčešće su to bile svete mise, promocije, izložbe, obljetnice, proslave važnih datuma Hrvatske države, vjenčanja, krštenja pa i ukopi. Sve te događaje su redovito popratili mediji s hrvatskim predznakom, kako oni pisani tako i oni elektronički i na taj način su sve to približili širem auditoriju Hrvata u Mađarskoj. Tako da sam i dalje nastavio curiti iz pipe, istina s puno slabijim mlazom jer sam bio u Hrvatskoj.Takvih događaja bilo je na pretek. Ne bi ih ovdje nabrajao jer zaista bi trebalo jako puno stranica da sve stane. Bilo je posjeta Hrvata iz Mađarske i u moju bivšu župu Tordince a poglavito u vrijeme one turbo-obnove. Dolazili su autobusima, dolazili su vlastitim kolima, dolazili su i mladi i stari, često i iz znanstvenih krugova i civilne vlasti. Dolazili su i iz sela i iz gradova uvijek s punim rukama poklona, ljubavi i razumijevanja.
Naime, 1997. godine dok se još nije moglo ići slobodno, jedino uz propusnicu i pratnju s vojnicima i policajcima Prijelazne uprave i UMPROFOR-a moglo doći u te do tada okupirane krajeve Hrvatske. Tako je kompletno Predsjedništvo Hrvatske samouprave, njih dvadesetak, iz civilne vlasti, plus medija, znanosti, školstva, predstavnici Hrvatskog konzulata uputili su se u Tordince autobusom i u onako razrušenoj crkvi Presvetog Trojstva gdje su daske, grede i letve visjele na sve strane iznad glava okupljenih, šuta i cigle uokolo s ogromnim rupama na tornju od Srpskih granata i održali svoju sjednicu na kojoj su donijeli odluku da pomognu materijalno obnovu župe Tordinci u svojim mogućnostima. Kasnije je u Biltenu bio objavljen Žiro-račun na koji se moglo uplatiti na tu nakanu.
Nadam se, da nitko iz te ekipe, a ni ja, nećemo nikada zaboraviti ovaj događaj. Što je njih potaklo da dođu. Znam! Ako smijem malo biti osoban pa reći da su ti ljudi mene s takvim svećeničkim i ljudskim opusom voljeli i bili zahvalni da sam boravio s njima i među njima i zato su došli. Svi su pomagali na svoj način i iznova nas radovali, a mi smo im se znali odužiti svojom gostoljubivošću i srdačnošću. To su nezaboravni trenutci. Moji bivši vjernici te susrete često spominju jer su bili radosni da ih i na dalje netko podržava i uz njih je dok su obnavljali svoje domove i crkve. Hvala svima za svaki korak, za svaki pogled, za svaku riječ, za svaki poklon i za svaku pruženu ruku. To nećemo i ne smijemo nikada zaboraviti.
I ove 2017. godine imali smo tri lijepa susreta s Hrvatima iz Mađarske i Austrije. Ovo je Jubilarna stota obljetnica ukazanja Gospina u Fatimi, što nas je potaklo da se podsjetimo tko je to nas branio i čuvao kroz stoljeća, a i u ovom Domovinskom obrambenom ratu; Kraljica Hrvata, Odvjetnica Hrvatske i Pomoćnica kršćana.
Nismo propustili naglasiti i blaženog Alojzija Stepinca jer očekujemo njegovo skoro uvrštenje među Svete, da ga Papa proglasi svetim koji će biti najveći poklon Hrvatskom narodu.
Udruga Hrvatska žena iz Vinkovaca organizirala je pohod Hrvatima u Austriji 17. i 18. lipnja 2017. godine na čelu s predsjednicom dr. Ljubicom Potočić Župama; Čajti, Čembi i Vincjetu gdje djeluje dušobrižnik mag. Branko Kornfeind. Mi smo u subotu ujutro krenuli iz Vinkovaca prema Mađarskoj i obišli Sigetvar. Podsjetili se na našeg junaka Nikolu Šubića Zrinskog. Tijekom puta smo navratili vidjeti jezero Rust koje se nalazi na granici između Mađarske i Austrije. To je omiljeno izletište Bečana. Ima puno brodica i nekoliko restorana. Izgledom je poput našeg Kopačkog rita u Baranji ali puno manje. Tik uz samu granicu smo prenoćili u mjestu Kőszeg. Tu nas je dočekao naš dobri domaćin vlč. Branko gdje smo i večerali. Izvrsno nas je zabavljao sa svojom tamburicom. Vedar i glazbeno nadaren svećenik. U nedjelju ujutro smo krenuli prema Vincjetu gdje smo u 11 sati slavili sv. misu, a žene iz naše udruge su lijepo pjevale kod mise. Ovo je hodočašće u sklopu programa k civilne udruge Hrvatska žena iz Vinkovaca koja svake godine pohodi neku skupinu Hrvata izvan domovine u drugoj zemlji.
Nakon sv. mise domaćini su nas počastili obilno i raznoliko u dvorištu župnog doma. Dan je bio sunčan i vjetrovit. Župnikovi suradnici su nam priredili krasan objed, a župnik je to sve začinio sa svojom tamburicom i pjesmom. O kako smo se divno osjećali, kao svoji među svojima.
Od ovog divnog susreta još se ni uspomene nisu slegle, a ja sam već slijedeću nedjelju slavio misu za Domovinu 25. lipnja 2017. u Pečuhu u kvartu Kertvaroš (Vrtno naselje) u 16 sati. Bilo je oko dvjesto Hrvata i Hrvatica na sv. misi. Na početku nas je pozdravio mjesni župnik, Hrvat, preč. gospodin Pavleković, kao i Konzulica r. Hrvatske u R. Mađarskoj gospođa Vesna Haluga koja je i organizirala ovaj duhovni susret. Bio sam ispunjen radošću što mogu iznova susresti mnoge drage prijatelje s kojima sam se godinama družio. Bili su predstavnici medija, politike, kulture prosvjete i mnogi drugi. Jedna obitelj iz Duboševice u Baranji, kad su saznali da ću ja služiti sv. misu, došli su da me vide i pozdrave. Naime oni su bili u Kanadi još od 1993. a sada su se vratili kući. I to govori o teškim godinama koje su naši ljudi proživjeli, ali o povezanosti sa svećenikom u tim teškim vremenima koje oni nisu zaboravili. Nakon mise druženje smo nastavili u obližnjem kafiću i podsjetili se na mnogo toga što nas povezuje. Sve je bilo lijepo, jedino što smo svi stariji s bijelom kosom i više iskustva.
U posjet župi Sv. Vinko Palloti 6. kolovoza 2017. stigli su nam gosti iz Salante-Nijemeti gdje se nalazi poznati restoran Marica, kojega skoro svi Hrvati iz Slavonije znaju, jer su često u nju navraćali, objedovali i okrijepili se poglavito kad smo bili prognanici. Oni su koliko me pamćenje služi bili još dva navrata bili u posjetu Tordincima nakon što smo se vratili kući. Sad ih je bilo 54-oro na čelu s njihovim predstavnikom gosp. Štandovarom koji je organizirao njihov dolazak. On je mene nazvao i pitao da li mogu doći kod nas na misu i u tren smo se dogovorili. Župniku Iliji Sudaru i meni poklonili su krasne posudice za svetu vodu za kućnu uporabu od poznate keramike zeleni eozin iz tvornice Žolnaji u Pečuhu.
Misu je predvodio vlč Marko Bubalo u deset sati, a tom prigodom sam se onako samo na vlaš podsjetio na svojih 45 godina misništva, pred domaćim vjernicima i gostima, i svega što sam kroz to vrijeme proživio i doživio, pa i u Mađarskoj u progonstvu. Nakon mise gosti su došli u našu dvoranu gdje smo ih, nadam se, prijateljski i srdačno dočekali i obilno počastili. Onako kako se to čini najboljem prijatelju. Da bi se taj objed malo slegao, ja sam ih poveo u Ćelije, prvo spaljeno hrvatsko selo, filijalu župe Tordinci gdje su barem na slikama mogli vidjeti strahote koje je rat ostavio u tom selu. Upisali su se u knjigu dojmova i uspomena, još se jedanput pozdravili i oni su otišli kući a mi ostali u svojoj divnoj domovini Hrvatskoj. Bili su iznenađeni. Prvo kad su vidjeli slike srušene crkve, a drugo kad su vidjeli kako sada izgleda obnovljena crkva.
Ovi susreti su nas obogatili i učvrstili naše veze koje su uvijek važne za vlastito održanje i daljnje napredovanje u kulturnom, duhovnom i svakom drugom napretku.
Do nekih novih susreta i događaja neka nas sve prati Božji blagoslov i zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice i Odvjetnice Hrvata.
U Vinkovcima na blagdan Fatimske Gospe 13. listopada 2017.
Marko Bubalo, svećenik u miru
Istaknuta slika: vlč. Marko Bubalo i vlč. Ilija Čuzdi
Snimio: Akoš Kolar
