U rujnu slavimo Gospu
U rujnu slavimo Malu Gospu, Ime Marijino, Gospu žalosnu, a listopad je pak u cijelosti posvećen Kraljici krunice. U povodu toga objavljujemo slijedeći napis Đure Frankovića.
Podravski Hrvati na Veliku Gospu idu procesijom u Đud, a na Malu Gospu u Turbek, u blizini Sigeta.
„Uranje rano bi se digli, a Sunce kad bi zišlo, onda so rekli da se u Suncu vidi Majka Marija kak malog Isusa niše. Na koli i peši smo išli u Turbek. Već uranje rano bi se začele meše (počele mise), i redom so bile: mađerska, horvatska i švapska meša”, kazuje se u Lukovišću.
Hrvati (Toti) u Senpalu ujutro na dan Male Gospe, kao i na dan Velike Gospe izašli su u vrt čekajujući izlazak Sunca. I hodočasnici andočke crkve smatrali su mogućim da se u Suncu, koje se diže na nebu, pojavljuje Marija, kako ljulja malog Isusa.
Hrvati (Raci) u Baćinu kazuju da na dan Male Gospe Sunce se ne diže kao i obično, već se igra desno-lijevo, gore-dolje. Raduje se jer se rodila Marija. Mještani gledaju u Sunce i mole se.
U Ugarskoj se u XV. stoljeću se nakon određenih ikonografskih preteča munjevito proširio mistično-magijski simbol Djevice odjevene u sunčanu svjetlost. Podjednako tako u cijeloj Srednjoj Europi, poglavito u onim zemljama koje su stradale od husitizma, od turskih osvajača ili su im prijetili bogumili. Kult Djevice odjevene u sunčanu svjetlost naročito su gajili franjevci.
Djevica odjevena u sunčanu svjetlost ugravirana je na mač hrvatskih i mađarskih vitezova. Nije slučajno da pjesnik i vojskovođa Nikola Zrinski u invokaciji epa Szigeti veszedelem (dajemo i prijevod ovih stihova njegova brata Petra Zrinskog Opsida Sigecke) piše:
Músa te, ki nem rothadó zöld laurusbul
Muža, ka venčana nisi javorikom
Viseled koszorúdat, sem gyönge ágbul
nit kitja zelena nikakovom dikom,
Hanem fényes mennyei szent csillagokbul
nego si krunena slavnih dobrot žitkom,
Van kötve koronád holdbul és szép napbul;
zvrh zraka sunčena svitlostjom velikom,
Te, ki szűz Anya vagy és szülted Uradat;
Ti Mati Devica, ka rodi Gospod’na,
Az, ki örökkén volt, s imádod fiadat
nebeska kralica, vsakim dobrim plodna.
Úgy mint Istenedet és nagy monarchádat:
bud’ mi pomoćnica, da vikom ugodna
Szentséges királyné! hívom irgalmadat….
spravi ma desnica, negda Turkom škodna…
Na Veliku Gospojinu, kada Sunce lipo sjaji, čiste duše vidiš kako nosu anđeli Gospu u nebo. Bili golubovi lete oko njih. Isus miluje svoju Majku pričistu, kazuju Bunjevci u Vancagi.
U Baćinu mještani se pričeste kod Sunca, kazujući svoje grijehe te se potom pričeste u crkvi.
U predstavama Bunjevaca u Čavolju riječ govori se da na Veliki petak, u jutarnjim satima kada Sunce izlazi vide se „bosanige”, „skale” (stube, stepenice) koje vode u nebo. Tako da onaj tko vidi bosanige, tom će duša stići u nebo. Prema jednoj drugoj predaji u Suncu su neke „lotre” (ljestivice) koje se vide, a one vode u nebo, te tko vidi „taj će ić u nebo”. Vremenska prognoza iz Santova:
Kad izađu napolj prija izlaska i viđu da je crveno nebo, onda kažu da će bit kiše. A opet, ako je nebo crveno posli zalaska Sunca, onda će bit vitra.
Sunce kad zađe u subotu za oblak, onda će bit kiše. A kad muve i obadovi vrlo napadu na konje, onda su one zle, bit će kiše. Kad konji frkću, dušu kroz nos, jel se vrlo znoju, i onda će bit kiše. Naši stari su rekli da ako đubre i nužnik smrdi, cigurno će padat. Kad su ložili i dim nije išo gore iz odžaka, već prema dole i vrtio se tamo dvaput-triput oko njeg, rekli su, cigurno će bit padavine.
Prve godine prija nego što se počeo II. svetski rat, onda se pokazala na nebu kapija u crvenim stupcima. U tom obliku se vidlo, pa su kazali da ondal će it u rat vojska i da će biti rata. To je bilo posli podne. A uveče, onda je bilo na nebu, ovamo prema skele (prema Batini), sve crveno ko krv. I onda su rekli da će se tude vrlo mnogo krvi prolit. I zaista, sve se ostvarilo, drži se u Santovu.
Istaknuta slika: internet
