U Matejevu izvješću o uskrsnuću na Isusovu su grobu rimski stražari.
Glavari svećenički i farizeji strahuju da bi se Isusova najava o njegovu uskrsnuću mogla obistiniti. Zato se žele osigurati pa mole Pilata da čuva grob:„Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!“. Nato oni odu i osiguraju grob, zapečate kamen i postave stražu. (Mt, 27 56-66). No kad Anđeo Gospodnji siđe s neba i otkotrlja kamen, „od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe“. Protiv Boga se ne može osigurati. Možeš pečatiti grob i čuvati ga, ali kad Bog zahvati u naš život, stražari smrti padaju na zemlju. Bog se ne da zatvoriti u grob.
Stražari, koji čuvaju mrtvoga da ne bi ustao iz groba, padaju na zemlju kao mrtvi, dok mrtvi ustaju na život. To je paradoks uskrsnuća.
Poznajemo u sebi takve stražare smrti. Oni paze na to da sve ostane po starom, da se ne uzdrmaju naša temeljna načela. Što smo sebi utuvili u glavu, mora tako biti. Tako su mislili farizeji. Oni nisu računali s Bogom. Očito su se bojali da njihove predodžbe ipak nisu realne. Zato žele svom silom provesti svoje ideje. Trebaju vojnike kako bi učvrstili svoju vlast. Strah postavlja stražare i vojnike.
I u nama postoji strah. Često se bojimo života ovakvog kakav jest. Želimo život suzbiti u model koji nam odgovara. Bojimo se da bi Bog mogao postupiti sasvim drugačije od onoga što želimo. Zato u svome vjerskom životu postavljamo stražare pred svoja vjerska načela, koja se ne smiju uzdrmati. Osiguravamo se pred Bogom. Ali Bog uskrsnuća odbacuje sva naša načela.
Ali takvi stražari nisu samo u nama. Ima ih dovoljno i u svijetu. To su oni koji svoju vlast žele zacementirati, provesti je bez obzira na posljedice. Farizeji se služe lažima kako bi opstali na vlasti. Kako stražari ne mogu spriječiti Isusovo uskrsnuće, glavari svećenički i starješine podmićuju ih da ne govore istinu. Neka šire glasine, samo da se ne uzdrma vlast i uvjerenje glavara svećeničkih. Tako ima mnogo onih koji izvrću istinu i daju da se čuva grob njihovih naroda, da ne bi ustao neki prorok i tu vlast stavio u pitanje.
Stražari groba predstavljaju političku dimenziju uskrsnuća. Mogu političke stanke, vlašću opsjednuti vođe ne znam kako čuvati grob svojih zemalja, to im neće uspjeti. Božja je vlast jača. Ona će uskrisiti život. Probit će kao potres u zabetoniranu ljudsku vlast i neće ostaviti ni kamen na kamenu. Stražari smrti nemaju tada nikakve šanse. Oni ne mogu spriječiti da pobijedi život, da uskrsne istina.
Gdje su tvoji stražari smrti? Dopusti da te tvoje stražare smrti osvijetli anđeo uskrsnuća! On će ih baciti na zemlju da bi ti mogao uskrsnuti. Veličine nema gdje nema jednostavnosti, dobrote i istine (L.N. Tolstoj). Uskrsnuće je Božji osmjeh nad smrću.
Kršćanska vjera poima vazmenu radost kao životno stanje. Radost nije tek metafora istine o uskrsnuću, nego paradigma života, pa kršćane nije ništa priječilo da ta radost zadobije i forme životnoga veselja. Toj radosti nije stran ni smijeh. Pojedini prevoditelji riječ hara (radost, lat. gaudium) iz Isusova obećanja radosti rado prevode riječju „smijeh“ „žalost će se vaša pretvoriti u smijeh“. Kao što vazmeni himan radosti prerasta u melizmatski jubilus poklika Aleluja, (Završnica nekih dijelova liturgijskog pjevanja u Zapadnoj Crkvi. Melizmatsko pjevanje je naziv za dugi niz tonova koji se pjevaju na jedan slog, a jubilus je dugi melizam na zadnjem slogu Aleluja) tako se i vazmena radost vjere pretače u smijeh. Smijeh koji otkriva življenu radost i istinu.
U doba baroka, osobito u germanskim narodima, bio je raširen običaj zvan risus paschalis, vazmeni smijeh. Svećenik bi se, naime, u nedjelju Gospodinova uskrsnuća osjećao „dužnim“ u ljudima izazvati radost koja bi nužno prelazila u smijeh. Zbog toga bi u homiliji ispričao neku priču ili zgodu s ciljem da se među okupljenim vjernicima prolomi snažan smijeh. Iz povijesnih zapisa moguće je iščitati da je prvi cilj toga običaja bio smijeh kao izraz obilne radosti te da se sama priča ni sadržajem ni prikladnošću katkada nije uklapala u vazmenu poruku. Kristovo je uskrsnuće Božji smijeh nad smrću.
Smijeh je sposobnost koja je vlastita ljudskom biću, umijeće kojim se čovjek izdvaja između drugih bića (Aristotel). Smijeh, međutim, nije uvijek vezan uz radost. Smijeh može biti zagonetan, nejasan, bremenit mnoštvom značenja i duhovnih stanja. Postoji smijeh radosti, sreće, divljenja i oduševljenja, ali postoji i „zao smijeh“, podsmijeh, smijeh nad tuđom nesrećom, „smijeh iza leđa“, smijeh nad spoznajom bezizlaznosti, smijeh čuđenja i protivljenja, smijeh ismjehivanja. Smijući se čovjek sam postaje enigmom (Karl-Franz Kuschel). Uskrsli je za vjernika razlog radosti, osmjeha koji nosi i svjedoči uronjenost u radost.
Ako danas išta više znači „kriza“ tada se kriza kršćanstva može svesti na krizu njezinog bitnog obilježja – radosti. Jer što ima tragičnije od oduzimanja radosti Radosnoj vijesti? Danas se u našim životima redovito sudaramo ili s naglašenom tugom ili s prigušenom radošću. Izostala je istinska radost. Smijati se znači napraviti odmak, distancirati se od nas samih.
Nedjelja se rađa iz zadovoljnog Božjega pogleda – vidje Bog da je dobro. Bog ima oko koje razmatranjem zahvaća dobru stranu svega što postoji. Bog, smiješeći se, može odobriti ono što jest, govori lijepo o onome što nastaje te zbog toga ima snagu blagoslova. Daje nam da „blago-slovimo“, da dobro govorimo o sebi, o drugima, o životu, stvarajući tako blagoslovljeni prostor. Sva osjetila: vid, sluh, dodir, miris slijevaju se u nedjelju, kako bi se stvorila ta vrsta vazmene osjetljivosti.
Radost koju propovijeda sv. Pavao utemeljena je (jedino) na uskrslome Kristu i u Duhu Svetome. On je izazivao tom radošću svijet koji je često bio pripušten igri, ali je istodobno živio horror tristitiae, (strah, užas od zla, zlovid) nasuprot Uskrsne radosti. No, poniranje u otajstvo radosti nije toliko bitno za pokušaj uvjeravanja drugih, koliko bi se priklonili nečemu što mi posjedujemo, nego je puno važnije za nas vjernike, za kršćansku jasnoću lica Crkve.
Što vam se čini da li ovaj sijedeći primjer pokazuje kako neki vide i doživljavaju Uskrs.
Nazove jedan župljanin svoga župnika i pita: “Kad je blagoslov jela u našoj župi?“
Župnik mu odgovori da je to rekao na misi i da je to isto napisao u župskim obavijestima. Međutim, dotični gospodin mu odgovori da one ne idu u crkvu. Nije pitao kad je misa ili ispovijed nego kad je blagoslov jela. Njemu je dakle Uskrs samo u dobrom jelu i to još blagoslovljenom.
Svaka bi se kršćanska zajednica trebala ravnati prema prvoj Crkvi, provjeravati sposobnost skladnosti života, svjedočenja Kristova uskrsnuća. Glavno obilježje prve Crkve je unutarnji sklad, svjedočenje Kristova uskrsnuća i zajedništvo dobara. Bilo je jedno srce i jedna duša. Zajednica u kojoj nije bilo kleveta, zavisti, laži niti ogovaranja. U zajednici je uvijek važan sklad, jer Sotona u nju uvijek želi unijeti nemir, razdor.
Svjedoči li današnja zajednica Uskrsnuće Isusa Krista? Vidi se to na našem načinu života? Vjeruje li uistinu neka župna zajednica, biskupija, da je Krist zaista uskrsnuo? Možda to teoretski i iskazuje, ali nam je srce često daleko od uskrsne radosti. Sveto pismo nam kaže da ćemo za svaku riječ viška izgovorenu odgovarati o uskrsnuću mrtvih.
Čim se spomene mnoštvo riječi odmah se pomisli na žene. Nijemci su čak skovali izreku:“ Ein Mann – ein Wort, eine Frau – ein Worterbuch“, tj. Jedan čovjek – jedna riječ, jedna žena rječnik. No, ni približno se ne može reći kako bi žene samo trebale „postiti“ od jezik., Nerijetko muškarci znaju biti veće „babe“ od žena, pa čak i među svećenicima kako „ispiru“ usta tuđim poslovima gore nego kakve „tetke“.
Pazimo na jezik koji nas može pokositi ako psujemo i proklinjemo, ali i spasiti ako ga upotrijebimo za kajanje i molitvu .Slijedeći nam primjer govori kad se sveto živi pod vidom uskrsnuća, kad se čvrsto vjeruje i očekuje uskrsnuće tijela i život vječni.
„Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni,u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor:prihvatiti zauvijek Božju Ljubav, ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao;rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga
otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Srcem. Kakva spoznaja!Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena !Prijatelji, samo to je važno“.
(Iz Oporuke kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkoga)
Potvrdimo snagu Uskrsa malim izvatkom iz jedne pjesme.
Maranata, Pastiru dobri,
Rabi, Učitelju
dođi na polje, more, gore,
na zipku i grobove
raspelom Tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
isplakane suzama naroda moga.
Budi početak i svršetak,
prvi i posljednji
uskrsla pobjeda
alfa i omega
naroda moga!
(iz pjesme biskupa Ante Ivasa koju je napisao za Tomsona)
Kad se živi i radi pod vidom Uskrsa sve je u našem životu drugačije, prožeto ljubavlju, nadom. Nema beznađa, nema tuge, nema ni pomisli na nepravdu, jer će ona o uskrsnuću biti osuđena i bit će velika sramota za njezine činitelje. Nagrađeno će biti dobro, čaša hladne vode, dijete siromašno nahranjeno, primljeno u krilo majke, siromah na pragu ugošćen, pokora učinjena i odricanje od svjetskih ponuda i uživanja. To su kršćanske odrednice, putovi po kojima mi idemo, koje Krist dao nama kojima treba hoditi.
Tako je Glas Koncila u broju 14. od 3. travnja 2016. g. na stranci 31 objavio izviješće o izuzetno vrijednom i dobrom svećeniku koji je vršio svećeničku službu među Gradišćanskim Hrvatima u Austriji. Puno sam se puta s njim susretao i posjetio sam ga u Domu umirovljenika u Đeru/Győr. Jednom mi je zgodom u razgovoru i ovo ispričao što je široj javnosti nepoznato:“Puno sam puta, veli on, u vrijeme Domovinskog obrambenog rata 1991. – 1995., svojim vozilom odvezao namirnice u Hrvatsku, a da to nije nitko uočio, a onda je nadodao:“ Jedva čekam uskrsnuće da svi vide što sam činio za svoju braću u nevolji.“
Treba ovdje napomenuti da je on jedini Hrvat, a poglavito hrvatski svećenik koji deset dana štrajkao glađu 1991. godine ispred sjedišta Saveznog sekretara Alojza Mocka u Beču tražeći priznanje samostalne i neovisne Republike Hrvatske.
Židovska subota je spomen na stvaranje i izlazak iz ropstva, a nedjelja je ucjepljenje u spomen na Kristovo uskrsno ponazočenje u zajednici učenika. Zato je nedjelja prvi dan
U židovstvu samo subota ima ime. Svi drugi dani se razlikuju samo po broju. Prvi dan stvori Bog nebo i zemlju…
Kakav su narod Hrvati?!
Nakon krvavog Uskrsa 1991. godine na Plitvicama… „ne treba se bojati za Hrvatsku sadašnjost ni budućnost, jer je uskrsnula žrtvom, patnjom i molitvom svojih sinova i kćeri, a oni koji rade protiv nje samo su kao „miš koji gricka postolje diva“.
(Ivan Miklenić, GK. br.26.2011. godine)
Poštovani i dragi čitatelji drage nam Zornice ove lista s kršćanskim katoličkim sadržajem kojim se hrani duša hrvatskoga katoličkoga puka ponajviše Mađarskoj ali izvan nje.
Neka vam ovaj list pomogne da se Uskrs doživi kao najveći blagdan Crkve u ovom materijaliziranom i liberalnom svijetu. Zar bi vrijedilo povjerovati nekom drugom osim raspetom i uskrslom Gospodinu? Neka vam Uskrs bude najveći dan pobjede nad zlom, nad grijehom, nad smrću. Blago vama koji vjerujete u takvoga uskrsloga Krista.
Drage Hrvatice i Hrvati u svakom i najmanjem mjestu selu i zaseoku, gradu i predgrađu prijateljske nam zemlje Mađarske neka vam je blagoslovljen i radostan Uskrs. Sačuvajte vjeru i Krista pod cijenu života. Jer što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije a dušu svoju izgubi?
Vaš Marko Bubalo, svećenik u miru
