Povijest sela i crkve
Birjan je malo šokačko naselje koje se nalazi nedaleko od Pečuha, smješten je pored glavne ceste između Mohača i Pečuha. Birjan se prvi put spominje 1185. godine, a 1307. godine se javlja ime u obliku Beran. Ime naselja potječe od slavenskog imena Berisav ili češkog imena Beran. 1332. na popisu desetina svećenika se spominje samostalna župa u Birjanu, naime poznato je da se sjeveroistočno od naselja, u dolini Luka, nalazio pavlinski samostan i izvor svetog Ladislava. U starim spisima i legendama se često navodi taj samostan koji je sagradio kralj sveti Ladislav. 1083. godine kralj Ladislav putujući kroz ovaj kraj naredio je pečuškoj biskupiji izgradnju samostana blizu Birjana. Samostan je utemeljen 1295. godine, sagrađen od kamena, na tlocrtu od 20×30 metara, sačuvan je sve do 16. stoljeća. Nakon Mohačke bitke, oko 1543. godine, nakon što su Turci i Pečuh osvojili, i selo Birjan je dospijelo u tursku vlast. Pavlinski samostan je od te godine bio sasvim napušten, međutim naselje nije bilo uništeno za vrijeme turskih osvajanja, jer se može iščitati iz dokumenata plaćanja poreza da je u naselju bilo nekoliko obitelji. Za vrijeme 150 godina turske vladavine, u 17. stoljeću, jedva je bilo katoličkog svećenika na ovom području, crkve se nisu mogle obnavljati, stoga su se srušile. Vjernici su iz Birjana na svete mise odlazili u semeljsku crkvu ili u Egerag. 1738. godine ruševine pavlinskog samostana prenjeli su u Olas te iskoristili materijal za izgradnju tamošnje crkve. U ovoj godini se u Birjanu izgradila mala kapela od drveta, koja je pripadala župi u Olasu. Kapelu su posvetili Djevici Mariji i na dan Snježne Gospe u njoj se služila prva sveta misa. Sto godina kasnije, 1840. u Birjanu je preoblikovana stara crkva i izgrađena je kamena, nova, veća crkva u stilu klasicizma koja je posvećena Snježnoj Gospi. Na drvenom oltaru se nalazi slika Snježne Gospe, koja je izuzetno posebna, jer se na ovom području osim Birjanske crkve sliku Snježne Gospe čuva kapelica Snježne Gospe u Pečuhu. Oltarni stol i oltar krase štikovani stoljnjaci koje je napravila gospođa Milka Orovicza (rođena Graić, 1930.) koja poput posljednje Šokice brižno čuva šokačku riječ i vjerski život Hrvata u naselju. Na lijevoj strani oltara je smješten kip svete Terezije, a s desne strane je kip Srca Isusova. U crkvi na posebnom mjestu se nalazi kip Marije Djevice koji je baka Milka kupila u Đudu te posvetila majki Božjoj za ozdravljenje njezine kćerke. Ispred ispovijedaonice, s lijeve strane ulaza se nalazi lurdska špilja kao simbol ukazanja u Lourdesu. 14-godišnja djevojka Bernadeta tvrdila je da joj se Blažena Djevica Marija ukazala u špilji Massabielle, stoga u crkvi je prikazana Djevica Marija sa krunicom, a sveta Bernadeta kako kleči ispred Marije. U tornju su smještena zvona, uradio ih je u Pečuhu Ignac Rudl, 1925. manje zvono od 64,5 kg pod nazivom zvono duha (Lélekharang), dok drugo zvono 1927. godine od 223 kg koje je dobilo ime Veliko zvono (Nagyharang). Na zidovima su smještene slike postaja križnog puta, na drvenom koru na orguljama se i danas svira, a oko crkve se nalazi veliko lijepo dvorište na kojem su trebali nekoć sagraditi školu, no ovaj plan se nije nikada ostvario. 1829. je smješten kameni križ ispred crkve.
Hrvatsko stanovništvo je oduvijek bilo prisutno u naselju, do sredine 19. stoljeća Birjan se smatrao hrvatskim naseljem, materinski jezik naselja je bio hrvatski, ali od 1850-ih godina pojavio se veći broj mađarskog i njemačkog stanovništva. Nakon turskih osvajanja katolička crkva se ponovo organizirala i u 17. stoljeću se pojavilo katoličko hrvatsko stanovništvo i u Birjanu. Pečuški biskup Matija Radanović (mađ. Radanay Mátyás Ignác) radi povećavanja broja katolika u svojoj biskupiji nastanio je katoličke Hrvate sa područja Bosne. Za vrijeme Marije Terezije zbirka propisa tvz. urbar iz 1767. godine je bio napisan na hrvatskom jeziku kako bi kmetovi i vlastelini razumjeli propisane zadatke budući da su još u 18. stoljeću razumjeli jedino hrvatski. Nazočnost Hrvata također svjedoče prezimena iz 1752.: Zsilics, Simics, Lalics, Zsivkovics, Mislenovacz, Vidakovics, Perics, Geczikics, Kalfics, Kovacsevics, Kovacsovics, Pacsanovis, BartalovicsSiklosacz, Jurenics… Uveliko je opalo hrvatsko stanovništvo kada su 1918. godine čete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca napale veći dio Baranjske županije koje su zauzele i selo Birjan. Pod njihovom vlasništvom je selo bilo sve do 1921. godine. U tom razdoblju mnoge hrvatske obitelji su napustile selo i nisu se nikada vratile.
Šokci u Birjanu su nekoć imali vrijedan vjerski život,čuvali su tradicionalne hrvatskošokačke običaje pri svetkovinama. Često su odlazili na hodočašća u Đud, kako baka Milka kaže krenuli su rano ujutro iz Birjana, hodali su preko pustare Herende i Ate, kroz šumu i brijegove, a nakon četiri sata hodanja su stigli do Đuda. Na početku prošencijom su išli pješke, kasnije su putovali kolima, a po novijem su naručili buseve. Najčešće su hodočastili na Dove (Duhove), Sveto trojstvo i Veliku Gospu koja je bila izuzetno šokačka prošencija. U crkvi su se izmjenjivale mise na hrvatskom i na mađarskom jeziku, na Tijelovo i na Uskrsnuće se pjevalo i molilo na hrvatskom jeziku. Šokice su do otprilike 1960-ih godina svakodnevno nosile narodnu šokačku nošnju, a na misu se nosila posebna svečana nošnja. Baka Milka je svake nedjelje obukla svoju najdražu baršunastu suknju, široki oplećak, svečanu kecelju i najljepšu kapicu. Baka Milka od svih svećenika kojih se sjeća, istaknula je Đuku Ferkova koji je njegovao i trudio se očuvati šokačku tradiciju u crkvi. I danas bi rado pjevala crkvene pjesme na šokačkom jeziku, ali više nema svoje prijateljice-Šokice s kojima bi mogla zajedno pjevati, stoga se na hrvatskom moli samo doma. Misa u Birjanu se održava svake druge subote u 18 sati navečer, velečasni Sándor Nagy služi misu. Na hrvatskom jeziku više se ne održava sveta misa, samo se ponekad, na hrvatskim priredbama se pjeva i moli na hrvatskom jeziku. U planu je na kraju sela izgradnja brda i postavljanje kalvarije s postajama koji bi ojačali sakralni život naselja. Kermez se slavi 5. kolovoza na blagdanu Snježne Gospe na kojem se okupe i Hrvati u naselju te crkva se napuni kao prije vjernicima u šokačkoj nošnji.
Izvor: Dr. Erdődy Gyula: Birján község története, Birjan, 1994.
Lilla Trubić
