Hodočašće svetom Jakovu
Camino de Santiago ili skraćeni naziv El Camino, je jedno hodočašće u sjevernoj Španjolskoj koje je dugačko otprilike 800 km. Hodočasni put na koji odlaze tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Hodočasnici hodaju 30 dana na ruti koja počinje u francuskom gradu Saint-Jean-Pied-de-Port i završava se u gradu Santiago de Compostela. Kršćansko hodočašće poznaot je još kao Put svetog Jakova, naime krajem 8. stoljeća, nakon što je otkrivena grobnica s tijelom svetog Jakova u gradu Santiago de Compostela, kršćani su se zaputili na hodočašće. Prema vjerovanjima nakon smrti Isusovog brata, svetog Jakova, učenici su njegovo tijelo poslali brodom iz Jeruzalema u sjevernu Španjolsku. Međutim, nedaleko od španjolske obale u oluji nestao je brod u oceanu. Nakon nekog vremena tijelo svetog Jakova isplivalo je na obalu, neoštećeno i prekriveno školjkama. Danas se smatra da je zakopano na mjestu katedrale u gradu Santiago de Compostela. Kršćani su kasnije tvrdili da su u taj grad oni donijeli ostatke sv. Jakova i pored hodočašća u Rim i Jeruzalem, kao treće mjesto poticali vjernike za iskazivanje vjere. Danas vjernici, ali i svakodnevni ljudi koji nisu religiozni, imaju različite motive za Camino. Nekima El Camino znači vjersko putovanje, a nekima duhovni preporod. Hodače najčešće pokrene duboka vjera, neke ljude jedna trauma, tuga, bolest, depresija ili nada, dok neke hodočasnike motivira izazov fizičkog opterećenja, koji žele provjeriti mogu li prehodati 800 kilometara. Nekolicina ljudi pak ode na dugačak put kako bi nakon duhovne obnove podijelili život na prije i poslije Camina.
Dvije Hrvatice iz Mađarske su odavno imale u planu El Camino. Već je duže vrijeme bila prisutna u njihovim mislima ideja ovog hodočašća kada su u svibnju 2019. godine osjetile potrebu ostaviti sve i krenuti na put. Svoje su dojmove (anonimno) podijelile s Lillom Trubić.
Lilla: Papa Benedikt XVI. je nedavno rekao “…Otići na hodočašće znači iskoračiti iz samoga sebe, kako bi susreli Boga tamo gdje nam se On otkrio, gdje njegova milost sjaji posebnim sjajem… “
Hodočasnice: Otići na dugo hodočašće znači iskoračati iz svakodnevice, pa tako i iz automatizirane svakodnevne rutine, što pomaže da se čovjek koncentrira samo na sebe, i na svoj odnos s Bogom. Duhovno putovanje i traženje Boga unutrašnji su procesi, neka – obično hodočasnička – mjesta imaju posebnu energiju koja može pozitivno utjecati na taj proces, međutim hodanje i odlazak na put su samo sredstva koja potiču unutarnje putovanje čovjeka.
L: Kad ste stigle na kraj i sjedile ispred katedrale u Santiago de Compostela i shvatile da ste uspjele, što ste u tom trenutku osjećale?
H: Zadovoljstvo i radost.
L: Put prelazi kroz planine, polja, kroz brojna manja mjesta i sela i nekoliko većih gradova. Fizički je zahtjevan put koji vodi na samom početku preko planina Pirineja, gdje je teren planinski, kasnije se javljaju manje visinske razlike…koliko dana vam je trebalo?
H: Hodale smo 30 dana, prosječno 25 km dnevno, no, nekad samo 18, nekad i 36.
L: Zajedno ste hodale cijelim putem?
H: Uvijek smo spavale na istim mjestima, dakle istim smo tempom napredovale, ali nekad je jedna od nas hodala brže, pa je brže stigla na smještaj, druga sporije, i to se mijenjalo. Na početku dana smo se dogovorile za aktualnu destinaciju, a distancu smo uvijek prilagodile aktualnom fizičkom stanju i/ili vremenskim uvjetima (kiši, vrućini i sl.).
L: Kako hodači znaju put koji moraju pratiti?
H: Sve je jako dobro označeno. Simbol hodočasničkog puta, Jakovljeva školjka ili žuta strelica pokazuje put. Simboli se obično nalaze na zidovima kuća, pločniku ili na nekom kamenom stupu na putu.
L: Jesam li dobro čula da postoji putovnica za Camino?
H: Prvi se dan dobije tzv. credential, tj. hodočasnička putovnica koja potvrđuje da je vlasnik tog dokumenta hodočasnik. Svi koji imaju credential imaju pravo na subvencionirani smještaj u prenoćištima, svratištima. U putovnicu se udaraju pečati na svim poznatim mjestima, u crkvama, samostanima i prenoćištima, pa se na kraju puta na temelju pečata izračuna točna kilometraža.
L: Možete li nam opisati jedan prosječan dan na hodočašću?
H: Budući da hodočasnici spavaju zajedno, budi se relativno rano (oko pola 6-6), pa su ljudi u 8 već na nogama. Hodale smo do oko 10 sati, pa smo doručkovale, opet hodale do 1, pa ručale, pa oko 5-6 stigle na smještaj. Za večeru smo ili kuhale ili jele u nekom restoranu i popile čašicu crnog vina. U 10 smo obično već bile u krevetu.
L: Koji su bili najveći izazovi, najveće poteškoće?
H: Svi koji se odluče na ovo hodočašće moraju računati s bolovima u mišićima, zglobovima, na žuljeve, na teret zbog težine torbe, na osmosatnu izloženost klimatskim uvjetima.
L: Što je najvažnije imati na putu? Naravno osim ruksaka, udobnih cipela i čarapa, opreme za kišu, novaca?
H: Da, to je najvažnije. Osim toga imale smo telefon, muziku, kremu za sunčanje, lijekove i kremu protiv žuljeva.
L: Što vas je potaknulo u kritičnim trenucima? Jeste li razmišljale o odustajanju?
H: Kad imaš cilj i potporu oko sebe, znaš da možeš sve. Iako smo imale često razne bolove, hodale smo po velikim vrućinama, suncu, vjetru, nekad po kiši i ledu, bilo je trenutaka kad sam pomislila što mi je ovo trebalo, idem doma…no nikad mi kroz glavu nije prošla misao o odustajanju.
L: Gdje ste spavale? Kako izgledaju smještaji?
H: Tijekom cijeloga Camina nalaze se prenoćista-crkve, samostani, pansioni-u kojima se za mali novac može prespavati (Od 5 do 12 eura). Uvijek se spava zajedno s drugim hodočasnicima, s barem 10 ljudi, nekad i sa 100. Kreveti su na kat, kupaonice su zajedničke (nekad su muške i ženske kupaonice čak i zajedno). Kvaliteta smještaja zna biti jako različita.
L: Kakva je hrana na putu?
H: Svaki restoran na putu ima „hodočasnički meni” koji nudi španjolske specijalitete i pola litre vina i jedan desert. Taj obrok košta oko 8 – 12 eura.
L: Preko dana pri hodanju niste bile gladne? Ima li mogućnosti na primjer kupiti neko voće?
H: Hoda se kroz sela, svugdje ima kafića, dućana i slično.
L: El Camino ima dva simbola, jedna je školjka, imate li vi svoju školjku?
H: Hodočasnička školjka – možete je kupiti na početku Camina, ima puno mjesta gdje je možete kupiti, nosi se na ruksaku kao znak raspoznavanja.
L: Drugi simbol je kamen?
H: Jedan kamenčić je simbol onoga što želite ostaviti iza sebe, na mjestu Cruz de Ferro pred kraj Camina možete ga baciti na hrpu, ja sam to učinila, moćno je mjesto. Isto tako se ostavljaju istrošene tenisice, kao znak puta koji je iza nas.
L: A Buen Camino?
H: Buen Camino je pozdrav koji izmjenjuju hodočasnici. Doslovno znači dobar put. Ovako se pozdravljaju ljudi na smještajima, trgovinama, restoranima ili na putu dok svi hodaju.
L: Na kojem jeziku ste komunicirale? Bilo je Hrvata na putu?
H: Uglavnom smo govorili na engleskom, i ponešto na španjolskom, ali samo jednostavne izraze. Hrvata nismo srele, što nas je i čudilo.
L: I za kraj otišle bi ponovo na Camino?
H: Na ovakav dugačak put ne bih više krenula, ali ima manjih ruta, na primjer u Portugalu (Porto-Santiago). Na ovom hodočašću ima manje ljudi, rado bih otišle na ovaj kraći put.
